Izložba

 

Zdenko Huzjan

Susrevši se sa slikama Zdenka Huzjana poredanima uza galerijski zid i promatrajući sadržaj njihovih kompozicija dominantna mi je bila pomisao na plodni fluid, na neposredan okoliš fetusa. Poneka kompozicija doista je zorno i prikazivala fetalni položaj kojega odrastao čovjek obično zauzima kada je nesiguran, nezaštićen, anksiozan.
Prostor bez stabilnog arhitektonskog ili kakvog drugog uporišta odnosno okružje koje se intuira a ne opisuje, prve su koordinate pristupa slikama Zdenka Huzjana. Takvi nedeskriptivni prostori ujednačene game staništa su bića antropomorfnih obilježja. Ta zamuknuta i ahistorijska bića nepoznati su i daleki - možda i prijeteći - entiteti s kojima pokušavamo započeti proces dijeljenja zajedničkoga, s kojima nastojimo ostvariti dijalog. Vjerojatno dijalog o ‘svrsi’, ‘razlogu’ ili pukom ‘razvoju’ postojanja, možda o pitanju što bi to bila autentičnost čovjeka. Izgleda tako da se razgovor o Huzjanovim figurama može pomjeriti prema egzistencijalističkoj liniji diskursa o važnosti psiholoških i iracionalno-vitalističkih elemenata subjektivističkih domena, a koja se artikulirala ponajprije kroz filozofska, književna, ali i likovna ostvarenja tijekom druge polovine prošloga stoljeća. Huzjanova bića upućuju na nutarnji palimpsest bivanja i na neprestano propitivanje njegovih slojeva i novonastalih sadržaja. Ona afirmiraju svojstvo nemira i nestalnosti i nismo posvema sigurni guraju li nas progresivno prema smrti ili iniciraju ‘regres’ prema rođenju.
O elementu smrti unutar slikarstva Zdenka Huzjana piše Robert Inhof te izdvaja kako njegova umjetnost progovara o smrti na inventivan način. Ističe da je smrt prevedena u formu javne senzacije i kao takva da je postala najraširenije eksploatirani fenomen u masovnim medijima u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, a osobito danas. Nesumnjivo su prijeteća pomaljanja
zloslutne lubanje na Huzjanovim oslikovljenim demonskim figurama. Ti demoni podržavaju osjećaj kako se promatra nešto nutarnje ali izopćeno i samim time prijeteće. Zapanjeni smo koliko nam je to razotkriveno ‘nutarnje’ blisko, zatečeni smo količinom empatije koja se pojavljuje naspram tih figuralnih predstava i njihovih nepreglednih staništa.
No, vratimo se pitanju: je li na slikama Zdenka Huzjana uopće moguće vidjeti čovjeka?
Posvemašnja tjeskoba kojom emaniraju Huzjanove slikarske kompozicije upućuju na čovjeka morena egzistencijalnim stanjem. Ukazuju na njegovu samoću, izoliranost, nesigurnost, na progresivnu putanju prema smrti. Nijema prijetnja kao i dijalektičko svojstvo života - klijanje smrti samim rođenjem – permanentni su pa se permanentnom čini i neizvjesnost od koje pojedinca, izgleda, jedino može sačuvati tako neuhvatljiv i nedokučiv pojam kao što je sudbina.
Dalibor Prančević
 

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski