Izložba

 

Bogdan Borčić 1980.- 2012.

SLOJEVITE SLIKE I NAĐENE STVARI

Prolegomena za slikarstvo Bogdana Borčića

S veseljem dočekujem dalmatinski susret sa slikarstvom iznimno značajnoga suvremenoga slovenskog slikara Bogdana Borčića. Njegov je opus kroz više od pola stoljeća zreloga djelovanja došao do krajnje sažetosti i radikalne čistoće, prošavši kroz najrazličitija iskustva i kušnje likovnoga modernizma i postmoderne sintezne vizure. Borčić pripada prvom naraštaju slikara stasalih na ljubljanskoj likovnoj akademiji, u godinama neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, a prije samoga studija preživio je dramatično razdoblje zatvaranja u zloglasni logor Dachau. Breme življenja i teškoće postupnoga kulturnog otvaranja i liberalizacije obilježile su Borčićev start u stvaralaštvu, ali mu dale i volju da se izbori za vlastiti put.
Svjetliju, sunčanu stranu sazrijevanja ponudila mu je rana vezanost za obiteljsku baštinu, za djedovinu u Komiži na otoku Visu, gdje je za ljetnjih boravaka ne samo upio prizore skladne arhitekture i dinamične prirode, nego i prihvatio ljudsku mjeru sredozemnog ambijenta, arhetipsku geometriju i antičku, grčku proporciju prostora i stvari. Mogli bismo reći da je doista simbolički prošao kroz ''Komiška vrata''- kako se naziva njegova značajna grafika iz 1963. godine – i kroz njih prodro u svijet elementarnih oblika i znakova, u koordinate dvodimenzionalnog kaptiranja svjetlosti i boje. Osti i tanjuri s ribama s toga ranog rada mogu se povezati s crtežima luke i svetoga Nikole ( ''Mostira'' ), ribarskih brodica i mreža, kavanskih stolova i stolica, smokava i ljudskih likova, čime se donekle zaokružuje prva, početna faza njegova djelovanja. Ako je i ostala u okvirima mimezisa i figuracije jamačno mu je dala i poticaje za redukciju i apstrahiranje, pogotovo s obzirom na motive mreže i portala, odnosno na osjećaj bitne ritmizacije i strukturalnog shvaćanja.

Na splitsku izložbu Bogdan Borčić, međutim, ne dolazi sa svojim mladenačkim okušavanjima, s ''inkunabulama'' vezanima uz otočku, dalmatinsku atmosferu. S razlogom smatra kako je na tim njihovim temeljima izgradio zaokruženiji i jedinstveniji slikarski i grafički univerzum, te želi pokazati radove u kojima je autonomija izraza zadobila težinu demijurške odluke. Ne kani se dakle ulagivati sredini iz koje je dijelom potekao, draškajući sentimente zajedničkog prepoznavanja, nego hoće afirmirati opus kojim je u matičnoj nacionalnoj kulturi stekao više nego ozbiljan status.

Kako sam samo usputno bio u mogućnosti pratiti neke emanacije Borčićeva djelovanja i izlaganja, moram se pozvati barem na neke stavove slovenskih kolega kritičara i umjetnika, koji su iz veće blizine slijedili njegove radne postaje. Jure Mikuž je možda najmetodičnije uočio kako u slučaju ovoga umjetnika imamo primjer kreativne asimilacije gotovo svih tekovina modernizma ( od egzistencijalne figuracije do enformela, od pop arta do oštrorubog minimalizma, od lirske do geometrijske apstrakcije, od ''novoga realizma'' do konceptualizma ), ali nikada u svrhu ažuriranja ili pomodnog slijeđenja trenda, nego uvijek na vremenskoj distanci ( i mentalnom odmaku ) i s dodatnom motivacijom neortodoksnog integriranja krajnosti. Po Mikužu Borčićeva je stvaralačka parabola autentičan odgovor na izazove egzistencijalnih nevolja putem ekskluzivne estetske sublimacije. Tomaž Brejc je razložno situirao recentno Borčićevo stvaralaštvo u kontekst vitalnog manifestiranja apstraktnih tendencija, s posebnim naglaskom na ''razmišljanje o meandru''. Slikarev kolega Jožef Muhović analizirao je nekoliko Borčićevih ''apsolutnih'' slika u duhu asocijativnih filijacija s Mondrianom, Barnettom Newmanom i Rothkom, inistirajući na ''alternativnosti'', izdvojenosti, tržišnoj neuvjetovanosti njegova puta. Pronalazeći kompozicione zakonitosti, od ''zlatnog reza'' do dinamične ravnoteže oslikanih polja, Muhović zaključuje tvrdnjom kako nas Borčićevi kadrovi suočavaju sa samima sobom, kako u njihovim dostojanstvenim razmjerima i odmjerenim površinama možemo pomiriti kolektivne i individualne pobude.

Izložbu u palači Milesi autor je zamislio kao suženu i strogu retrospektivu triju posljednjih desetljeća djelovanja. Započeo je s ''Crnom slikom, V'' (1983) i ''Bijelom slikom, II'' (1984), koje tvore gotovo kontrastni diptih, a svaka od njih je opet strogo podijeljena na ujednačene ortogonalno definirane dijelove i tretirana čvrsto ritmiziranim tokovima ''točkastih'' izbočina ( s minimalnim intervencijama ukidanjem pojedinih sekvenci ). Naslov '' Oduzimanja'' ( 1988 ) ukazuje na variranje strukturalnih načela, a triptih ''Sivo-modro'' (1987) na odmjeravanje gustine i intenziteta kromatskih polja. Proces je nastavljen u paralelnim diptisima nazvanim ''Siva slika'' (1990), da bi u radu ''Kobalt i ultramarin'' (1991) ponovno bila uvedena crna razdjelnica obruba i omekšana strogost okvirnog nanosa. S ''Crnim trokutom'' i ''Plavim trokutom'' (oba 1992) unosi se faktor dijagonalnih rezova i faktura osobnog rukopisa, čime je ploha jamačno jače aktivirana. Tri slike okrštene ''Sinji vrh'' (1995) tvore svojevrsni ''zagrljaj'' nejednakih pravokutnika na ujednačenoj treperavoj podlozi, a ciklus naslovljen ''Crtež slika'' (1996 i 1997) na sličan način razrađuje odnose razina i planova.

Unošenje motiva ''Meandra'' (1996 i 1998) još se obogaćuje dijalog svijetlih i tamnih pojaseva, ''bližih'' i ''daljih'' polja. Naziv ''Stolica'' (1998 i 2000), dakako, samo je uvjetan, prateći sugestiju izlomljenih linija, ''koljenastih'' pregiba i podjela površine gusto zasićenih nepravilnih pravokutnika. Jednako tako je samo asocijativan naslov ''Atelje'' (1999), no kako je jedna od tako naslovljenih slika označena kao ''hommage Tisnikarju'', a druga kao prostor učitelja ( Stupice ) to je pružilo mogućnost da dio ortogonalne mreže ( neslučajne organizacione baze, koja je gotovo basso continuo Borčićevih kompozicionih principa ) bude shvaćen i ''citatno'', odnosno barem široko aluzivno.

''Crvena vrata'' (1995), krajnje homogena u svojoj crvenoj protežnosti s tek nekoliko uskih donjih pojaseva sivila i plavetnila, amblematično su ostvarenje, za kojim će slijediti čitava serija: istoimena slika iz 2001. ima samo uski vertikalni rez po sredini; varijanta iz 2002. obrubljena je sivim trakama odozgo i odozdo, a tamnoplavom s desne strane; ''Plava vrata'' (2001) gotovo su komplementarna po intenzitetu; varijanta iz 2001. četverodijelno tonski gradira sivozelene nanose; ''Porte fenetre'' (2001) uvodi još nekoliko raznobojnih parcela, kako bi se uvećala slojevitost odnosa. Dolazeći i na sam rub monokromije ili ''tabulae rasae'' Bogdan Borčić je umio i uspijevao održati nužnu napetost oslikane površine, dati djelu biljeg specifičnog oblika i neusporedivog zračenja.

Najnoviji ciklus ''Nađene stvari'' (2009-10), koji je izložen u galeriji ''Kula'', zanimljiv je izlazak iz hermatizma odabranoga medija; on znači i svojevrsno obraćanje svijetu oko sebe, no opet i ipak bez ikakva žrtvovanja ekskluzivnosti i samosvijesti slikarskog čina. Riječ je o minimalnim intervencijama, svojevrsnom kolažiranju ili asamblažu ''nađenih predmeta'' na pretežno monokromnu plohu vrlo aparatnoga registra. Na dva mjesta su interpolirani ''fragmenti informatike'' ( odnosno, dijelovi nekog ''hardvera'' ), čime je unesen ''mrežasti'' element, u dalekom dosluhu sa slikarevim temeljnim premisama. Zaključit ćemo sa slikom ''Nađene stvari, VII'', na kojoj je crvena ploha razdijeljena tamnim crvenim križem po sredini, što nas pak vezuje s motivima vrata i sugestijama zatvaranja, a to su i egzistencijala i likovna polazišta slikareva obraćanja svijetu. Smijemo dakle kazati kako je Bogdan Borčić naizgled škrtim i jezgrovitim jezikom plohe i boje, crte i razmjera, rubova i odnosa uspio izraziti puninu životne putanje, na svoj način vratiti dug i težini izazova i svjetlosti podneblja.

Tonko Maroević

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski