Izložba

 

Terra incognita

BRITKI ARHIPELAG, OPORI KAMENJAR

Sredozemna viđenja Lukše Peka
( Terra incognita )

Najnoviji ciklus slika Lukše Peka dolazi kao summa brojnih nataloženih iskustava, kao ishod dugotrajnog bavljenja likovnim medijem za koji se on opredijelio i podjednako dugoga, ili još dužeg, življenja u ambijentu što ga je emotivno i svjetonazorno odredio. Veliki niz radova potaknutih prizorima otoka i bregova, nadahnutih doživljajem širega zavičajnog krajolika, znak su duboke neravnodušnosti prema svijetu oko sebe i potrebe da se za egzistencijalnu težinu i slatkogorku lirsku viziju nađe odgovarajući vizualni korelativ. Ovom velikom izložbom Peko, po tko zna koji put, otplaćuje dug svojemu duhovnom i formativnom ishodištu, istodobno podsjećajući na naše dugovanje prema njemu, dugovanje stručne javnosti, odnosno na potrebu da mu se adekvatno kritički uzvrati.
Neposredno po diplomiranju, 1965. godine, ovaj se slikar i grafičar definitivno vratio u rodni Dubrovnik, gdje u plodno izdvojenosti djeluje već gotovo pola stoljeća. Nije se osjetio zarobljenikom velike umjetničke tradicijie ablematskoga Grada, niti je platio obol njegovoj, često zlorabljenoj, slikovitosti, nego je ubrzo pronašao vlastiti put, s onu stranu dopadljivosti razgledničkih vizura i mimo regionalno dominantne razmetljivosti ''ekspresivnog'' rukopisa. Na taj je način najodređenije obogatio recentnu likovnu aktivu dubrovačkoga kruga, pridonio inovativnu parcelu u interpretaciji zavičajnog podneblja te potvrdio stvaralačko dostojanstvo sredine u kojoj djeluje.
¸ Vrlo sklon reduktivnosti i sinteznosti, esencijalizmu i plošnosti, Peko ipak nikad nije prestupio prag apstrakcije niti se odao akcijama izvan odabranoga medija. Njegova je figurativnost međutim uglavnom sumarna i stilizirana, svedena na bitno, a u pretežnom dijelu opusa kloni se prikazivanja ljudskih likova i biomorfnih sklopova. Kada se povremeno prepuštao ''napastima'' predstavljanja živih bića bile su to ptice bodljikavih kljunova i uperenih krila ili pak lik svetoga Sebastijana, mučenika probodenoga šumom strelica. A kad je poželio posvjedočiti neke povijesne situacije okrenuo se tragičnim i dramatičnim prizorima iz novije gradske kronike, koristeći pritom svoje znanje i umijeće grafičkih tehnika.
Doista, vrlo zanimljivu cezuru u pretežno pejzažističkom opusu Lukše Peka predstavljaju grafičke mape ''Vrt bez dobi'' (1986) i ''Kad su golubovi umirali'' (1992), u kojima odjekuju sekvence stradanja i ponižavanja Dubrovnika (u Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu). Surađujući pritom s književnicima, svjedocima i suputnicima kao što su Feđa Šehović i Milan Milišić naš je slikar svojim grafičkim listovima potvrdio svoju sudbinsku vezanost uz prostor i vrijeme svojega djelovanja. A posebno je bila bliska kreativna paralela s vršnjakom i najužim zemljakom Milišićem, kojemu je, nakon njegove pogibije, posvetio još i izložbu ''Otok Bumerang – Borovi'', inspiriranu pjesnikovom evokacijom pretežno nevinih žrtava odmazde na otočiću Daksi.
Spominjanjem otočića i prisjećanjem na grafičku dionicu, približujemo se tako meritumu raspravljanja o Pekovu stvaralaštvu. Naime, sva naslikana otočnost ovoga autora kao da ima predznak nasilja i žrtvovanja, svi školji i sve hridi iz njegova kista kao da imaju fantomatski pečat. S druge strane, svi akrilici i sva ulja iz njegove ruke kao da su prošli kroz filtar grafičkog mišljenja i oblikovanja, svi kadrovi i sve mrlje na njegovim slikama imaju zatvorenost, tvrdorubost, određenost obrisa i jasnoću razdavajanja planova karakteristične za linorez, drvorez ili suhu iglu. Naravno, ne želimo ga, niti možemo, pritom svesti isključivo na crno-bijeli dijalog ili na primijenjeno-dekorativne učinke, no činjenica je da je Pekov kolorizam također dijelom obilježen žestinom ili jetkošću što su tipičniji za litografski i serigrafski postupak.
Stoga o radovima predstavljenima na ovoj izložbi govorimo kao o britkom arhipelagu i oporom kamenjaru, o prizorima iz emotivne blizine, stigmatiziranima među tim nepogodama prirode i nesrećama povijesti. Svi predstavljeni otoci i sve prikazane padine i kotline ukazuju nam se bez ljudske nazočnosti, a tek sa simboličnom prisutnošću bilja i raslinja, pa bismo jedne mogli svesti na metaforu Golog otoka, a druge na metonimiju puste zemlje. Pritom ne previđamo da su – i po otocima i po kamenjarima – oblici trokutasti i zašiljeni, oštrih bridova i kristaličnih rezova, a da igličasti čempresi i nazubljene stijene na svoj način ''bodu oči'' i probadaju nebesku plavet ili rumenilo zapadanja sunca.
Pekova bogata imaginacija nudi nam razvedene i diferencirane varijacije prevladavajućih motiva nekog oštrog i pomalo okrutnog Sredozemlja, ispijena i sasušena prostora suprotstavljenih elemenata: zemlje i zraka, mora i vatre. Slikarev lirski dar bio je u stanju precizno okrstiti i točno imenovati inače ''male razlike'' dominantnih motiva, pokazujući i na taj način kako nije ravnodušni promatrač nego upućeni sudionik u dinamiku dobnih mijena i svjetlosnih zračenja u dragom krajoliku, kojemu želi biti nesentimentalni bilježnik i autentični tumač. S ljubavlju za viđeno i sklonošću za svođenje na bitno, Lukša Peko uspijeva sublimirati i kompenzirati drastičnost sukoba prirodnih i povijesnih slojeva
( supstrata, taloga, podloga ), doći do katarktične oslobođenosti i kontemplativne uronjenosti u ljepotu koja - po rilekovskom naputku – pretpostavlja i savladavanje užasa.


Tonko Maroević

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski