Izložba

 

Željko Lapuh

Vrtovi za mehaničke anđele 

Željko Lapuh nije tragač za mogućim stilom, slikar je odavno pronašao svoj prostor kozmičkih odraza koji se modelira i pokreće snažnom poetičnošću -specifičnim spojem u kojem boja postvaruje formu, a unutarnji ritmovi i tektonički urezi u brojnim detaljima stvaraju mjesta za nove čarolije. Ugođaj elementarne taktilnosti u tako brojnim metamorfozama naizgled je nespojiv s lebdećim, zračnim stanjima u pejsažu, ali je jednako nesvodiv na gnomski geometrizam bezimenih volumena koji se množe izvan polja slike i na sasvim neočekivanim mjestima zatvaraju vidike. U Lapuhovu opusu ostaje zagonetno otkuda dotječu dijelovi pejsaža i goleme siluete likova; skoro monokromni ulomci naglašeni osobitim kadriranjem izdvajaju se snagom disproporcija te lako dokidaju realnu marginu slike. U prostorima kozmičke nepokretnosti i na scenama poljuljane percepcije napinju se strune Lapuhova koncepta u igri sa simbolima. Slikar u mitskim serijama priziva pogrešku kojom iz polja imaginarne slutnje gradi precizni instrumentarij i sustav oblika. U prizorima ograđena krajolika filozofi peripatetičari možda razgovaraju o bestežinskim svojstvima i mogućoj prisnosti unutar novokonstruirane stvarnosti. Lapuhova slika uvijek ima svojstvo tajanstvene rezonancije, umnožena jeka nastaje u kontekstu fikcije. Klaustrofobični klanci i moćne rijeke drobe planinske gudure i vrleti, a kiborzi nove generacije u "dnevnom lahoru šetaju po vrtu unutranjeg reda". Tvrde, visoke stijene ispunjene su neomeđenim zračnim svojstvima - ujedno rahle, podlokane vodama podzemlja. Staze živodajnih predaka pregrađene su ohlađenim kamenjem piroklasta, gdje se zatekne zalutali lik ili utvara u potrazi za dvojnicima. Kao da su nevidljivim konopcima privezani za rubove prijeteće idealnih krajolika, sazdani su od gline i od vrućeg zraka, jednako otporni na suprotnosti i na disproporcije vlastite građe. Fascinantna je slikarska disciplina kojom Lapuh podržava jeku koja raznosi Novalisov stih : "Stablo i nije ništa drugo no plamen koji cvjeta". Jedan od likova izrasta iz plamenog stabla, dapače s njim je spojen u sijamskoj vezi evocirajući tako neraskidivost od prirode gdje je i po Bachelardu plamen "dinamički element uspravnoga života". Mistični su izvori tako višestruke jeke, ali su i neizbrojivi moduli kojima Lapuh, prelazeći pragove narativnosti i nizanja, prenosi poruke planeta. Bezbrojni znakovi univerzuma razgranavaju se u nevjerojatno sažetim oblicima. Između astralnih i taktilnih zona , u kontrastima nadrealnih vizija i osjetilne punoće pulsiraju forme koje osobitim unutarnjim ritmom privlače pažnju promatrača. U zaleđenu pejsažu prizori su umreženi u sustave diskontinuiteta, a ideja o hijerarhiji oblika iščezava pred "vrtovima grijeha" gdje mehanički anđeli naslućuju izvore koji počinju i završavaju lahorenjem i šumom, poništavajući zemnu snagu u pejzažu. Niti slikar ne može pronaći svoj odraz ,do li sjenu koja luta u potrazi za drugim, jednako usamljenim , koji je opet zaustavljeni tamnozeleni pokret, magični i nespojivi dio otrgnut od svemirske cjeline. Jednako su nespoznatljive nepregledne gudure koje u tjesnacima potiču dojam tjeskobnosti , napušteni široki predjeli koji se brane šiljcima ili duboke vode otežale od neuhvatljivog tereta planina i od mraka ponornica. Umnogostručeni su tipovi prolaznosti, volumeni nespoznatljivih moći konstruirani su od vlastitih fikcija. Između postojanja i nepostojanja, tvarnog i košmarno irealnog pojavljuju se demonski otkupitelji, kiborzi oboružani šiljcima i štitovima, vitezovi novog milenija; zaustavljeni mehanički anđeli koji prenose zapretene prirodne suprotnosti na nove, još nepoznate kontinente. Takve tenzije i u "pustoj zemlji" otkrivaju dio po dio priče u kojoj se iz svjetla bezdana rađaju ličinke nekih novih stvorenja, a zakoni tektonike prijeteći uzdižu nevidljive vode. Promatrači prirode, među kojima je i sam slikar, zdvojni su pred mogućom diobom krajolika sve do dubinskih slojeva, do ohlađene magme. Ali arhiva formi kod Lapuha je nepotrošiva, sveobuhvatno more sužava se prema rubovima, sažima svjetlo i sjenu, a snažna jeka iluzije ispunja duše promatrača. Na tom neizvjesnom putovanju otajstvo je izmamilo pradavne snove o nemanima, a nebo se ukorijenilo u podzemlju gdje nema Sunca ni Mjeseca već vladaju košmari sjena u potrazi za visinom. Nad zemljom se raspukla tajna prirode koja će svjetlom natkriliti obzidane krajolike, ali i u novom poretku prirodnih sila jedino mehanički anđeli nadmašuju područje smrtnosti. Nevidljivi stanovnici melankoličnih predjela među stijenama i astralnim vodama samo su opsjene ljudske duše, koje zastanu na visokim vijugavim putevima gdje se iz sakrivenih prostora ukazuju uglovi potonula neba. Gordana BENIĆ

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski