Ulja 1971-1996
Izložba Josipa Vanište
Od one davne 1968. godine kada sam bio izabran za člana HAZU na prijedlog trojice uglednih i međusobno po likovnom izrazu i po temperamentu tako različitih hrvatskih umjetnika akademika kao što su bili Krsto Hegedušić, Vanja Radauš i Marino Tartaglia svakih se nekoliko godina odvijao izbor novih članova te naše najuglednije i najznačajnije znanstvene i umjetničke ustanove koji bi u "razredu"logično stvarao napetiju atmosferu u želji da se izaberu najkvalitetniji i najzaslužniji.
U tom se kontekstu rado sjećam, da bi veliki hrvatski i splitski slikar Marino Tartaglia, koji je upravo o slikarskom stvaralačkom činu napisao nekoliko izuzetno prodornih i oštroumnih i danas aktualnih misli, u više navrata "nominirao" (tj. predložio) , da se za člana Akademije izabere tada još mladi slikar Josip Vaništa rođen 1924. u Karlovcu, koji je još 1950. bio diplomirao u njegovoj klasi zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, a 1952. imao u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu prvu izložbu zajedno sa slikarom Miljenkom Stančićem, koja je ne samo meni kao tada tridesetogodišnjaku bila ostavila neizbrisive dojmove kao jedna od prekretnica hrvatskog slikarstva toga trenutka svojom originalnošću i kvalitetom.
U tom kontekstu ne smjerno smetnuti s uma te ključne godine u povijesti hrvatskog slikarstva pedesetih godina našeg stoljeća u kojima su se bile zbile neke još uvijek nedovoljno vrednovane izložbene manifestacije poput spomenute izložbe Stančić - Vaništa 1952., izložbe u istom MUO - u na kojoj su uz ovu dvojicu izlagali još mladi Ljubo Ivančić. Ivan Kožarić i Valerije Michieli, pa one iste 1952. crteža Antuna Motike u ULUH-ovu salonu pod naslovom "Arhajski nadrealizam", ona grupe pod naslovom "EXAT 51" TE dviju 1953- i 1954. godine slika Eda Murtića koje je autor nadahnuto nazvao "Doživljaj Amerike" i "Sluh mora".
Koliko su ti datumi značili za razvojni put hrvatske umjetnosti prema slobodi stvaralaštva i ušutkali zloguke mrtvozorce tadanjeg režimskog slikarstva na zalazu svoje moći, možemo s punim pravom osjetiti i doživjeti u stvari tek sada nakon više od pola stoljeća.
Vraćajući se umjetničkoj pojavi Josipa Vanište (koji će tek 1992. godine biti izabran za člana suradnika a 1994. za redovnog člana HAZU, tako da Tartaglia, koji je umro 1984. godine, nije dočekao ostvarenje svog davnog prijedloga) istakao bih već na početku - poznavajući njegovo djelo i njegov umjetnički "credo" - da je logično da se 1959. priklonio umjetničkoj grupi "Gorgona"zajedno sa zagrebačkim umjetnicima Marijanom Jevšovarom. Julijem Knifeom i Đurom Sederom i tada još mladim zagrebačkim likovnim kritičarima i mojim vršnjacima i na žalost već pokojnim kolegama Radoslavom Putarom i Mićom Bašićevićem i bivšim mojim studentom Matkom Meštrovićem, a koja je izdavala 1961 - 1966. i časopis istog naslova, te koje je skupine bio cilj - kao što je dobro sintetički napisao Marijan Susovski u enciklopedijskoj natuknici -. zalaganje za nekonvencionalne oblike likovnog izražavanja i težnja za razvijanje novog umjatničkog senzibiliteta uporedo predhodeći umjetničkoj pojavi, koja se tada sve više počinjala nazivati "novom umjetničkom praksom".
Nakon suradnje sa "Gorgonom" Vaništa je imao oveći broj samostalnih izložaba, u kojima je predstavljao javnosti osnovne etape svog umjetničkog razvoja koji je kao kod rijetko kojeg slikara te generacije imao uprkos prividnih mijena svoj dosljedni logični slijed.
Od tih bih izložba spomenuo one 1959. u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti, 1960. u Galerie Lambert u Parizu, 1979- izložbu crteža 1953 - 1979. u Kabinetu grafike HAZU, 1982. izložbu opet nakon toliko godina zajedno s M. Stančićem u Galeriji Schira u Zagrebu, 1983- u Galeriji umjetnina u Splitu i u Zorin - domu u Karlovcu, 1985. u Galeriji "Sebastijan" u Beogradu, 1986. u Galeriji "Sebastijan" u Varaždinu, 1987. u Galeriji "Josip Račić" i Galeriji 11 u Zagrebu itd.
Posebno bih ovde još spomenuo 1995 - 1996. izJožbu radova Milana Steinera (1894 - 1918),Miljenka Stančića i samog Vanište u Studiju "Josip Račić"u organizaciji Moderne galerije u Zagrebu pod naslovom "Davne i rane bilješke" te još dva ključna datuma za Vaništinu biografiju: 1995. izlazak njegove monografije s tekstom Zdenka Tonkovića u izdanju "Naprijeda" i iste godine objelodanjivanje nadahnute knjige njegovih tekstova pod naslovom "Zapisi" u izdanju poduzeća "Kratiš".
U tom kontekstu, a u uskoj vezi s Vaništinim likovnim i duhovnim profilom - želio bih istaknuti njegove susrete i kontakte s nekoliko velikih ličnosti hrvatske književnosti,umjetnosti i kulture: slikarom Leom Junekom (1899 - 1993) s kojim je u Parizu uspostavio rijetko prisnu ljudsku i umjetničku vezu, s Miroslavom Krležom s kim ga je vezivalo iskreno prijateljstvo kojeg su rezultat njegovi nadahnuti portreti u crtežu ovog velikog književnika do pred samu smrt i dugi intimni razgovori, te sa još jednim slikarom čiji je opus upoznao nakon smrti i koji mu je postao na posebni način blizak, drag i gotovo intiman: prerano preminulim Milanom Steinerom čiji crteži ulaze u antologiju hrvatske umjetnosti kraja prošloga i početka ovoga stoljeća.
Uz ta imena , koja imaju posebno mjesto u Vaništinoj "duhovnoj biografiji", naveo bih još ona suptilnog i profinjenog Kamila Tompe (koga je nasljedio na katedri crtanja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu), užeg sugrađanina Karlovčanina Marijana Detonija o kome je napisao nekoliko rijetko oštroumnih zapažanja, pa slikaraBruna Bulića kojeg je posebno cijenio i posvetio izvanrednu sliku "Kruh" i, na kraju, slikara Josipa Crnoborija, koji se sticajem svojih tragičnih životnih zbivanja "izgubio" iz tokova hrvatske umjetnosti prve polovice ovog stoljeća.
Ovu svoju splitsku izložbu 1996. godine Vaništa je - u želji da voljenom hrvatskom kulturnom središtu na Jadranu prikaže bit i suštinu svog opusa predstavljajući odabir iz svog djela - slikar podijelio na oveću retrospektivu svojih crteža, pastela i akvarela iz razdoblja od 1946. do 1996. i antologiju od petnaestak ulja odabranih kroz čitav svoj slikarski razvojni put.
Nitko nije bolje od autora samog mogao pružiti sintezu pola stoljeća neprekidnog slikarskog rada.
Kada bih se nakon ove autorove usudio predložiti svoju antologiju Vaniština djela, čini mi se da bih se prihvatio Sizifova posla. Ne mogu, ipak, na kraju ovog teksta ne spomenuti bar nekoliko bližih mi crteža i ulja, u kojima mi se čini da je umjetnik postigao svoj umjetnički vhunac.
Od ulja spomenuo bih tako "Šunku" iz 1952., "Laternu magicu" iz 1954., nekoliko varijacija na temu "Paromlinske ceste" od 1968. do 1978., "Novembar" (u čast Ljube Babica) iz 1975., "Vukomeričke gorice" iz 1978., "Lonac i zelje" iz 1980. do "Voća" iz 1988 - 89. i "Marije Bistrice" iz 1990.
Od crteža svojih bih izbor započeo s varijacijama na temu otoka sv. Katarine u Rovinju iz 1954, preko nadahnutih evokacija portreta Ljube Babica, Tina, Matoša i Krleže preko onih Gidea, Rimbauda, Kafke i Prousta, do onih najnovijih na koricama "Erasmusa".
Čini mi se da upravo u nabrojenim slikama Vaništa predstavlja na najbolji mogući naćin svoje ključne osobine: kartezijansku ozbiljnost, njemu svojstveni likovni i duhovni senzibilitet i profinjenost, nikad prekinutu vezu s motivom koji je znao sublimirati do svojevrsne apstrakcije ostavši uvijek vezan s realnim izvorištem nadahnuća i savršenstva zanata.
U stanovitom latentnom strahu da svojom interpretacijom ne iznevijerim njegovu likovnu poruku najradije bih se vratio njegovoj živoj riječi od spomenutih "Zapisa" do nedavnog razgovora u "Konturi" ove godine pod s malo paradoksalnim naslovom "Slikam da bih stišao um".
Uvjeren sam, međutim,da neću pogriješiti i da ću učiniti gestu Vaništi milu ako ovaj tekst posvetim uspomeni Radoslava Putara, koji je - čini mi se - napisao neke od najljepših redaka o umjetniku i koji još uvijek onkraj groba (nadam se ne dugo) očekuje tiskanje izbora svojih kritika, koje su za razvoj hrvatskog slikarstva u doba kad smo bili obojica mladi značile u jednom ključnom trenutku toliko mnogo.
Kruno Prijatelj