Izložba

 

Imaginativni prostori

Imaginativni prostori Dina Trtovca
Koliko god bio morfološki postojan – dapače od
samog početka čvrsto opredijeljen za čisti, zvučni, upravo
“orfički” kolorizam i za strogo organiziranu, strukturalno
mišljenu, “apstraktnu” kompoziciju – slikar Dino
Trotvac slijedi i odgovarajuće varijacije i pomake, te iz
izožbe u izložbu, iz ciklusa u ciklus, pokazuje nemale
mogućnosti razvijanja unaprijed postavljenoga, naizgled
strogoga (no u relaciji i te kako elastičnoga) programa.
Stoga njegov radni curriculum od preko četvrt stoljeća
nema zamora ni monotonije, premda ne odustaje od
jednostavnih, primarnih i sasvim reduktivnih rješenja –
uvijek u svojevrsnoj sintezi ortogonalno položenih polja i
organički provedenih obrisa.
Stanovitu cezuru u njegovu radu predstavljao je početak
devedesetih godina (s izbijanjem rata u Hrvatskoj, a
potom i u Bosni i Hercegovini). U jednom mu je trenutku
bio znatno umanjen intenzitet samostalnoga izlaganja
(a vjerojatno i produkcije), a kad je ponovno prionuo
radu i javnoj komunikaciji neslučajno su se u slikareve
kompozicije načas ušuljale crne pruge i crna polja, koja
kao da su žalobno uokvirivala i dramatično ritmizirala
njegove inače vedre i otvorene kromatske trake, brazde
ili tračnice. Ali već od sredine toga desetljeća njegovi
su akrilici opet preuzeli afirmativnu vitalističku funkciju
stvaranja intenzivnih svjetlosnih vibracija. Trtovčevo je
slikarstvo poput vizualne glazbe koja nas prenosi u imaginativne
prostore dubokih odjeka.
Kroz posljednjih petnaestak godina nastavio je raditi
nesmanjenim intenzitetom, čak s uvećanim zanosom
i potrebom nadoknađivanja propuštenih prilika. Publika
senzibilizirana na nijanse i inačice prepoznat će uvećanu
lakoću i neposrednost otiskivanja, ustavnovit će kako
ga ustaljeni način kadriranja ne priječi da se prepusti hedonizmu
nanošenja boje i osluškivanja njihovih suglasja
i kontrasta. Gledateljska reakcija također će rado slijediti
njegove zračne i prozračne vizije, Trtovčev “užitak u teksturi”.

Tonko Maroević

 

Crtica za umjetnički životopis

Već kao mladi slikar Dino Trtovac postavio je visoke likovne
kriterije svoga umjetničkog stvaralaštva, ostajući
dosljedan i postojan već tredesetak godina. Odgajan i
oblikovan na tradiciji zapadnjačke apstrakcije, posebice
pod utjecajem njujorške škole koju predvode Morris Louis,
Barnett Newman, Mark Rothko i Paul Jenkins, Trtovac
je tražio najpogodniji izraz svom umjetničkom senziblititetu
izražavajući se u tehnikama akvarela i akrilika
koje pogoduju brzom slikanju alla prima, bez naknadnog
retuširanja, dopuštajući boji slijevanje i prelijevanje
izvan zadanog poteza, ali unutar granica zadane zamišljene
konture. Na njegovim slikama pratimo kolebanje
između geometrizma i slobodnog poteza, te gustog i
lazurnog nanošenja boja.
Prateći Trtovčev slikarski razvoj od sedamdesetih godina,
kada se pojavio na izložbama zagrebačkog Salona
mladih i na redovitim izložbama članova Hrvatskog društva
likovnih umjetnika, opaža se svojevrsno oslobađanje
forme iz zasićene obojene plohe slikarskog platna, koja
poprima pravokutne i kvadatrične oblike, nerijetko u varijantama
pozitiva i negativa, tamnog i svjetlog. Pravokutni
je unutarnji oblik prerastao do granica same slike ili se,
gubeći svoje čvrste konture, istanjivao i prepuštao igri
planova.
“Potvrđujući svoju privrženost apstrakciji (na način tvrdoglav
i nepopustiljiv), Dino nije samo verificirao svoju slikarsku
prošlost, svoje prihvaćanje apstrakcije kao stvalačke
mogućnosti i iskrenog uvjerenja, nego je potvrdio
i sve ono što smatra svojom slikarskom budućnošću.
On zaista potvrđuje svoj svjetonazor i metodu, osobnost
i svoje preferencije. Ukratko, samog sebe”, zabilježio
je likovni kritičar Josip Depolo još 1987. godine,
naslovljujući Trtovca kao slikara koji je trebao “izmisliti”
apstrakciju.
Početkom devedestih, Trtovac formira svoju zrelu slikarsku
fazu kojom dominiraju vertikalni potezi čistih boja,
suspregnuti i ritmizirani crnim okomicama. Na prvoj
većoj samostalnoj izložbi u zagrebačkoj Galeriji Gradec,
1992. predstavio je Kompozicije velikog formata
slikanih akrilikom na platnu, zaokružene u ciklus koji
je Tonko Maroević okrstio Zagušene vatre, na kojima
“vrpce imperativnog crnila doživljujemo povremeno kao
kompozicionu osnovicu ili, još bolje, kao one ugrađene
međe koje su u srednjovjekovnim emajlima znale ´kloazonirati
´ polja, a na gotičkim vitrajima pak razdvajati i
istodobno držati na okupu blistave i prozračne grumene
obojenih stakalaca.”
Crna, kao izravan odjek ratnog užasa kojom steže i
zatomljuje kolorit, nije se dugo zadržala na Trtovčevoj
paleti. Ponovno se paleta rasvjetljava bujnim bojama,
kulminirajući na slikama velikog formata prepoznatim
i nagrađenim na 8. međunarodnom biennalu u Kairu,
2001., a koje danas ubrajamo u umjetnikova antologijska
djela. Zagušene su vatre u potpunosti oslobođene i
plamte svom silinom boja koje slikar majstorski združuje
u nebrojenim kombinacijama i varijacijama harmonijskih
sazvučja. Uvriježenom ritmičkom obrascu nizanja okomica
pridružuje i horizontalne linije, koje će se odtada
sve češće pojavljivati na njegovim platnima. Od samog
početka oprediljeljen za “čisto” slikarstvo, “za autonomnu
kombinatoriku žarkih površina i zvonkih traka, s onu
stranu od svake figurativne asocijacije i aluzije”, Tonko
Maroević je Trtovca svrstao u ogranak lirske apstrakcije,
“gradeći svoj posve specifičan individualni prostor i
prepoznatljiv znak.” Za Marijana Susovskog, “Trtovac je
principijelan u metodi rada i konstantan s logičnim fazama
razvoja,” određujući mu vrlo visoku poziciju unutar
našeg slikarstva tvrdnjom da je “na svojim slikama akumulirao
najsvježije i najvitalnije što danas ima hrvatska
apstrakcija.”
Sažimljući ponajbolje utjecaje koje je upijao školovanjem
na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, na
specijalizacijama u Parizu i Londonu, te putovanjima po
Sjedinjenim Američkim Državama, Dino Trtovac unosi u
hrvatsko slikarstvo karakterističnu internacionalnu komponentu,
ne zatomljujući pritom ishodišnu, onu mediteransku.
Slikarstvo Dine Trtovca nije ostalo nezapaženo od domaćih
i stranih likovnih kritčara, koji ga nazivaju portretistom
boje, profinjenim koloristom, slikarom čuvstvene
boje. Njegove “slikarske partiture” s pravom su uspoređivane
s glazbenom umjetnošću, “jer je pretapanje boja
više no jasno prizivalo pretakanje i miješanje zvukova,”
ali i “sa stanjima sna, meditavnih tonuća kada oko po

put najfinijeg instrumenta počinje registrirati skale raznih
kolorističkih tonova koji mu dolaze u bljeskovima”, kako
je zapisala Marina Tenžera, koja ga je s pravom nazvala
“sretnim mistikom boje”. Slikarstvo za Trtovca predstavlja
svojevrsnu kontemplaciju, misli izražava bojom,
a poniranje u njihov smisao ostaje nam tajanstveno i
nedokučivo.
Ostajući pak trajno vjeran akvarelu, toj intimističkoj tehnici
slikarstva maloga formata, Trtovac od osnutka sudjeluje
na izložbama Hrvatskog triennala akvarela, a vrijedan
slikovni prilog dao je pjesničko-grafičkim mapama
na stihove francuskih pjesnika Alaina Bosqueta i J.-C.
Renarda, u izdanju Zbirke Biškupić.
Parafrazirajući naslov Trtovčeve izložbe iz 2004. godine,
Slika u kontinuitetu, a u prigodi predstavljanja umjetnikova
rada tijekom proteklih petnaestak godina, možemo s
pravom govoriti o kontinuitetu opusa, rijetkoj dosljednosti
kojom nas Dino Trtovac stalno podsjeća i nanovo potvrđuje
da “čisto” slikarstvo i slika kao takva opstaje i u
današnjim vremenima umjetničkog eksperimentiranja.

Irena Kraševac

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski