Izložba

Moć slikarstva

OKVIR ZA KROŠNJU, KREVET ZA SLUTNJU

Nekoliko motiva i povoda slikarstva Safeta Zeca

Prvi dojam što sam ga imao u davnom susretu sa slikarstvom Safeta Zeca bio je: njegovo djelo diše! Sigurno je moja asocijacija bila potaknuta i ikonografskim razlozima, slikarevim izborom motiva, jer su se na brojnim njegovim radovima posebno isticali golema stabla s bujnim krošnjama, što su tako reći prekoračivali granice kadra, svojim grananjima i tokovima sabirali energiju prema središtu i istodobno ekspandirali prema zračnom beskraju, slobodnom prostoru, nastavku univerzuma. Ali moja rana formulacija Zecova pristupa imala je pokriće i u ekskluzivno likovnim elementima: njegove su crte i mrlje bile organski ulančane, svijetle i tamne partije na njegovim platnima i papirima nizale su se poput arzi i teza, njegova kromatika nikad nije bila mimetički doslovna, lokalno obilježena, a pogotovo ne razglednički razmetljiva, ali je redovito čuvala svojstva i bitne razmjene tvari, pretvorbe nepokretnoga u pokretno, izmicanja vidljivoga, plošnoga, neposredno datoga u korist nevidljivoga, otajnoga, naslućenoga (pa bilo to sa zanosnim ili pak zastrašujućim konotacijama).
Od prvotnoga zaključka da Zecovo slikarstvo ima ˝ klorofilni karakter, u susretu s njegovim potonjim ciklusima i ostvarenjima – čime je temeljito proširen motivski repertoar, ali ne i napuštena ishodišna poetika i estetika – dolazim do tvrdnje kako je njegovo likovno stvaralaštvo u svim aspektima biofilno, okrenuto životu što ga podjednako nalazi u moćnim i pozitivno nabijenim manifestacijama stvorenog svijeta, koliko i afirmira u skromnim (pa i naizgled negativno, razorno usmjerenim) očitovanjima postojanja. Ta sposobnost ˝ oživljavanja˝ predmetnog i opredmećenja živog omogućila mu je da se u svojem stvaralaštvu podjednako uspješno posvećuje i tako suprotstavljenim ˝ žanrovskim ˝ opcijama kao što su himničnost zavičajnih prizora i tragičnost ljudskoga stradanja, elegičnost evokacije ambijenata impregniranih prošlošću i brojne trenodije povodom nasilnih smrti.
Kroz više od četiri desetljeća intenzivnog djelovanja Safet Zec je prošao nemalu stvaralačku amplitudu, a bogme i određenu biografsku parabolu ( da ne kažemo kalvariju nekoliko selidbi, zaokruženih egzodusom ). Nećemo se međutim pozabaviti životnim mu mijenama i određenim modifikacijama stila, koliko kontinuitetom jer nam se čini da je slikar trajno održao čistoću svojega poziva i intenzitet svoje vizije. Pojavio se na samom početku osmoga desetljeća prošloga stoljeća i odmah izdvojio samosvojnošću, distancom u odnosu na dominantne tokove. Istina, moglo ga se dovesti u širi kontekst anakronizma, odnosno tada ažuriranoga ˝ povratka redu˝ nakon neoavangardističke euforije ( pogotovo '68. ), ali Safet Zec je radije uspostavljao svoj osobni dijalog s višestoljetnom tradicijom. Evokativno – programatskim tekstom ˝ Hvala ti, Van Rijn ˝ sam je autor nedavno najbolje izrazio svoje dugovanje i svoje divljenje neospornoj Rembrandtovoj veličini, te je pokazao kako njegovo slijeđenje ˝ starih majstora ˝ nije ni proizvoljno ni pomodno nego autentična potreba, izazov da se nastavi na svoj način.
Od samoga početka podjednako je zanimanje pokazivao za eksterijere i enterijere, genius loci je tražio u širokim panoramskim prizorima, sa šumovitim brdima u pozadini do kojih vode vijugave ceste i puteljci, koliko i u prikazima kuća, isključivo onih starinskih, obilježenih prolaznošću. Svojevrsnu ranu sintezu našao je u motivu prozora, u uokvirenom kadru u kojemu se prozire unutrašnjost kuće ili pak reflektira na staklu sjaj dalekih vidika ( odnosno, nazire neko raslinje, gledamo li s nutarnje strane ). Radio on vedute ili mrtve prirode njegov je izraz uvijek bio i ostao intimističkim, neposrednim, afektivno bliskim jer je svakom motivu uspijevao pridati pečat osobnog sudjelovanja. Njegov crtež jest iznimno precizan ali nikad hladan, a kolorit mu također teži evokaciji sutonskih ili praskozornih ugođaja, dakle kaptira intenzitete svjetlosti neosporno emocionalno udarnog predznaka.
Safet Zec je opravdano prepoznat kao slikar iskonske i duboke Bosne, interpret pitomih krajolika i čednog ali autentičnog graditeljstva, zapravo svjedok jednom dosegnutoga sklada prirode i čovjekova udjela. Istodobno je opravdano cijenjen i afirmiran kao pravi virtuoz u svim klasičnim tehnikama i disciplinama, no nipošto svrstan u uski rezervat konvencionalnih pristupa ili pukoga akademizma ( da ne kažemo ˝ ropotarnicu povijesti ˝ ). Dapače, bio je prihvaćen, posebno u beogradskoj sredini u kojoj je formiran i duže djelovao, kao sretno obogaćenje već pomalo zamorene tkz. nove figuracije ili, još radije, etiketiran kao glasnik neoromantične obnove senzibiliteta ili, možda točnije, kao iznimno daroviti predstavnik magičnog naturalizma.
Cjelovito ostvarenoga, poetično ozarenoga i u prošlost zasanjanoga Zecova likovnog svijeta vrlo brzo su se dohvatili i brojni tumači iz literarnih redova ( od Danila Kiša i Predraga Matvejevića, preko Tvrtka Kulenovića i Ivana Lovrenovića, pa do Milo Stojića i Slobodana Blagojevića ). Pokazali su, dakako, zamjernu empatiju i dali lijep prinos svjetonaznornom čitanju. Srećom, ni ˝ čisti ˝ likovnjaci ( poput Mira Glavurtića i Koste Bogdanovića ) nisu ostali gluhi na ekspresivne vrijednosti i neobičnu snagu Zecove likovne vizije, a likovna kritika je s razlogom uglavnom od početka vrlo pozitivno reagirala ( s time da se posljednjih godina zboru slikarevih sunarodnjaka ili civilizacijski bližih suputnika, značajno pridružila prava legija stručnih i utjecajno moćnih kritičarskih pera na francuskom i talijanskom jeziku ).
Ne zapustivši stečene vrline, a obogativši svoje životno iskustvo bolnim, traumatičnim zbivanjima ( ali i proširenjem radnih mogućnosti ) Safet Zec u novijemu razdoblju temeljito obogaćuje svoj opus i svojemu djelovanju daje sve univerzalnije značenje ( postižući i širi međunarodni odjek ). U tu svrhu bilo je neophodno da se još odlučnije okrene samome sebi i svojim sredstvima, da u izdvojenosti od nekoć nadahnjujućih ambijenata i predmeta preispita svoje radne premise. Znakovite su u tom smislu scene iz ateljea, posebno stolovi i stolice na kojima su naslagani lončići s bojom, olovke, kistovi, boce, kutije akvarela, sve u živom prepletu konkavnih i konveksnih sugestija, neka pina i mrlja, tvrdorubih i zasjenjenih, prelijevajućih se dionica. A simboličnom mi se posebno čini figura ˝ Akvarelista ˝ ( serije slika što ih Zec izvodi po fotografiji što prikazuje anonimnog amatera ). Gotovo jednakom pobožnošću s kojom je pristupao Rembrandtu, naš slikar sad goneta smisao predstavljenoga skromnog cehovskog pobratima, a naročitom ljubavlju akcentirajući kutiju s obojenim kružićima dekodirajući u njoj kromatsku ljestvicu ili abecedu jezika koji će se poslužiti u građenju svojih evokativnih oblika.
U definitivno zreloj fazi svojega rada posebno rado tretira bliske predmete, izdvajajući ih iz okoline, posvećujući se detalju ili mikrovizuri ( stolice, košare, cipele, kruh na stolu, kuhinjski ormar, obješeno meso, lađa, vrata ). U pripremnim crtežima i akvarelnim skicama postiže gotovo nevjerovatnu svježinu viđenja, da bi u slikama zatim došao do iluzionističkih vrhunaca relativiziranih ili filtriranih kroz koloristički registar nevelikoga raspona, što afirmira tvarnost same slike kao predmeta. Kod akvarela i tempere antiiluzionistički korektiv često nudi i sama podloga namjerno načinjena od starih papira nalijepljenih stranica s otisnutim slovima.
Kada zatim izađe u plener, najveću će pažnju posvetiti venecijanskim fasadama, zidovima što ih nagriza vlaga i s kojih se runi ili pljesnivi boja. Tako će opet doći do dominantnoga kompozicionog binoma: geometrizam otvora ( prozora, vrata ) u dijalogu s organičnom razvedenošću ostalih ploha, gotovo enformelistički treperavih i zagasito stišanih površina. Naravno, moguća su i razvedenija rješenja s perepektivnim prodorima u dubinu, pa čak i s ogledalom u pozadini koje umnožava prostor, reflektirajući dio vidnoga polja.
Ne znamo zašto se većim dijelom svojega stvaralaštva Zec klonio predstavljanja ljudskoga lika ( slijedeći međutim revno njegove metaforičke tragove ), ali osjećamo i vidimo kako se u najnovijoj fazi više nije mogao osloboditi antropomorfnih aluzija i figura. Razlog tomu jamačno jest potreba da nađe korelativ ratnoj drami i, posebno, pretrpljenoj patnji i brojnim žrtvama svojih sunarodnjaka. Ali Safet Zec ni sada nije ni ilustrativan ni patetičan, ne predstavlja izravno izmučene i ubijene ljude u progonima i ratnim zbivanjima na bosanskome prostoru, nego se konačno posvećuje apologiji tjelesnosti, svojim ˝ antropometrijama ˝ želi posvjedočiti strastvenu vezanost uz sudbinu prolaznog bića, biti rapsodom egzistencijalne ˝ bačenosti u svijet ˝ .
Cjelovite figurativne sklopove ostvaruje zapravo isključivo u ciklusu nazvanom ˝ Luigi '', premda je i tu više riječ o gestama i mimici pojedinačnih udova nego li o integralnom prikazu lika. Već u nekoliko '' Autoportreta '' slikar reducira svoju akciju na konturu i stav tijela, na predstavljanje haljetka i svjesno odbijanje svih fizionimijskih i psihološki motiviranih crta ( odnosno, lica u cjelini ). Još korak dalje učinio je u opsežnom ciklusu košulja i kaputa, gdje je uskraćena izričitost kože i udova posebno ekspresivno rječita, te pregibi i nabori sugeriranog predmeta bolno zastupaju nepostojeće tjelesne protege. Slično je i sa ciklusom '' Zagrljaja '', u kojima kao da fantazmi djeluju umjesto ljudi, prikaze su zauzele mjesto onih kojih više nema.
Maksimalnu pročišćenost i najveći ekspresivni učinak Safet Zec postiže u brojnim slikama raspremljenih, napuštenih kreveta, grčevito zbijenih i pritisnutih jastuka, rastrtih i zgužvanih plahti ili komada platna prebačenih preko stolica. Tu se upravo dramatično osjeća izostanak nekoga koji je netom ( sluti se, nasilno ) napustio mjesto čina. Krečna i kredna bjelina predmeta denotira morbidnost situacije. Zanijekana figurativnost nije investirana u '' apstraktnu '' autonomiju kompozicije, nego baš naprotiv uzdignuta u hiperrealističku predstavu predmetnosti, koja postaje korelativom tjeskobne napuštenosti, amblemom uklanjanja čovjeka iz autentičnog mu ambijenta. Prizori bez ljudi su i prizori neljudskih uskrata i oduzimanja, te imaju vrijednost i značenje prigušenoga krika.
Ispunivši svoju dužnost egzistencijalnog svjedočenja Safet Zec se još jednom okrenuo i vratio motivici kuće, evociranju duha i smisla sačuvanoga unutar kamenih zidova. Melankolična ljepota starih zdanja animirala je još jednom njegove potencijale i navela ga da se katarktično oslobodi pritiska aktualiteta i dugovanja angažmanu. Ne smatramo kako time definitivno zatvara krug svojih emocionalnih preokupacija i slikarskih predilekcija, ali s radošću primjećujemo kako je, uz nesmanjen radni ulog i metjersko majstorstvo, još jednom na djelu vrlo vitalna motivacija i prava radost stvaranja.

Tonko Maroević