Izložba

Tema Akt

Izložba Velimira Trnskog

Tema Akt

Velimir Trnski na svojim slikama donosi suvremeno poimanje akta koje izvlači iz amalgama u kojem
se naslućuje stil i styling bečke secesije, Schilea i Klimta. Međutim, jasno su prisutna i ponajljepša
iskustava hrvatskog akta, i to na zanimljiv način. Naime, slikar je Schilea učinio svojim kroz filter,
prije svih, Ljube Ivančića. I to zaobilazno. Igrajući se dvjema naizgled nesloživim sastavnicama -
naturalizmom i hiperrealizmom. Rezultat je novostvorena epiderma njegovih aktova. Ta posebnost
je lako ugurala ova njegova tijela u nepokriven prostor hrvatskog slikarstva.
Kao čovjek koji osjeća svoje vrijeme, Velimir ovom svom temeljcu dodaje postmoderni začin. Iz ovako
posložene likovne podloge lako je izniklo ono najbolje u njegovom slikarstvu. Ono što ne morate
otkrivati, za što vam ne treba glava, racio, naučeno. Kao obično do onog najvažnijeg, najboljeg,
uvijek se dolazi doživljavajući ga.
Najveća vrijednost ove izložbe su te njegove slike endemski kompleksnog kolorističkog sloga razvijenog
na gore spomenutoj likovnoj osnovi. Ima i drugačijih pristupa među ovdje izloženim radovima.
Pravi primjer su njegove metataforičke dosjetke obima postmodernih haiku-a, kao što je onaj ljubavni
prizor u kojem je Trnski samo imenovan, i nadvija se kao znak nad naturalistički realiziranim
aktom; sugerirajući da je u priči važniji sami akt od odnosa likova.
Ovi aktovi, osim što su adoracija žene, ujedno su i svjedočanstvo njezine intime, njenih životnih vrutaka
i kompleksnosti koja struji nervijaturama glave, predočene fizikusom tijela, često impostiranim
zanimljivim perspektivnim skraćenjima.
Generalni odnos prema oslikanom tijelu realizira se najčešće hiperrelastičkom himničnošću. Međutim,
tu su i slike s kojih grize skepsa, realizirana po naturalističkom kroju. U jednom i drugom slučaju
akt je lijep. Gledamo li pak ovu izložbu generalno, naturalistički pledoaje predestinacijom boji čemerom
dominantnu hiperrealističku utopiju. Na istoj slici kao da poručuje: život je samo tren,vrijeme
teče naplaćujući to življenje. Dakle, to su uvijek reminiscencije na nešto prošlo i lijepo.
Slikar se međutim ne zaustavlja na posuđenoj, udomaćenoj maniri, on istodobno pruža ruku najaktualnijim
likovnim iskustvima, onima koje mu nudi naše vrijeme. Privezuje se debelom cimom
za brod pun postmodernih delicija i naputaka. Tako, u zajedništvu spoznaja, ima više vremena da
razvije svoju individualnost, da bude poseban i drugačiji. Ove slike pred nama su za zrele ljude, za
znalce, za strpljive. Za one gipka duha kojima je svijest i podsvijest u jednoj receptivnoj ravni
proustovski retrospektivna i kompleksna manira uz koju ide i predestinacija. Slikar prevaljuje nastavak
doživljaja ovih aktova na gledateljevu potentnost prijema .
On gledatelja pušta da se uputi svojim asocijativnim instrumentarijom u slojevitost ovih slika, da
inkorporira svoja iskustva u njegova viđenja. Uputivši se tim putem mnogi gledatelji će se probuditi
sa sviješću da su ove aktove de facto gledali kroz naočale postmoderne.
Stvari i činjenice na ovim slikama čine se čudno porazmještene. Međutim, gledatelju ne ostaje drugo
nego prihvatiti specifičnu sintaksu rečenice kojom je sve ovo, na ovim slikama, ispričano. Kada
racionalni instrumentarij odradi svoje, kad gledatelj konstatira da je sa ovih slika iščitao sve ono što
se racionalno moglo odgonetnuti, osjetit će da je ta duhovna gimnastika stresla s njega svu ruzinu
rutine njegovih iskustava. Osjetit ce se spremnim zaroniti u podsvijest gdje se nalazi sublime ovog
slikarstva, tamo gdje se nalazi ono najkvalitetnije što ovaj slikar nudi.

Andro Filipić