Izložba

Ljetna simfonija

Izložba Josipa Trostmanna

CVJETNI SKLOPOVI, LJETNI VRTOVI I SJETNI TRAGOVI
Povodom novih slika Josipa Trostmanna
Odavano već je Pino Trostmann zapisao dušu slikarstvu i kroz gotovo pola stoljeća rada nije se pokajao zbog te odluke. I dok su mnogi njegovi vršnjaci ili suputnici često mijenjali smjer svojih likovnih preokupacija, pa dovodili u pitanje i samu narav odabranog medija, on je ostao trajno vjeran slici kao površini dinamičnih kromatskih odnosa, kadru kao ekranu bilježenja određenih vizualnih dojmova, platnu kao najprikladnijem sredstvu kaptiranja istančanih svjetlosnih učinaka. Ostao je također najuže vezan uz motiviku i ikoniku zavičajnoga Juga, odnosno uz prizore i vedute rodnog grada Dubrovnika, čak gotovo usidren u ambijent vlastite kuće, ateljea i vrta, odnosno sabran na ono što pripada obzorju njegova kontinuiranoga gledanja i sustavnoga viđenja.
U svojim mladim, formativnim godinama došao je u dodir s djelom Iva Dulčića, a potom i s iskustvom Koste Strajnića, što je značilo da se kreativno ulančava u vitalnu tradiciju dubrovačkoga kruga. Doista, traženje slikovitog i amblematičnog krajolika, dosljedna stilizacija oblika u ključu ekspresivnih abrevijatura, te visoka temperatura kolorističke preobrazbe atmosfere bile su premise što ih je Trostmann na samom startu prihvatio. Vrativši se sa školovanja definitivno u Grad i okružje svojih ishodišnih, iskonskih doživljaja, on je uspio bez oklijevanja i bez izričita dugovanja nastaviti na brazdi što su je zacrtali značajni prethodnici ( kako oni još prije Drugoga svjetskog rata, tako i njegovi neposredni učitelji ili uzori ).
Slikarska poetika Josipa Trostmanna može se mirno i slobodno oslanjati na tradiciju, jer je njegovo izvođenje uvijek prepoznatljivo individualno. On nije morao bježati od mogućnosti uspoređivanja, niti se kloniti figurativnih, mimetičkih referencija. Za njega postimpresionistički ili fovistički model slikanja ne znači mrtvu formulu niti krutu recepturu, nego izazov da tim putem krene dalje s pokrićem osobne osjetljivosti i snagom svođenja na bitno. Sažetost znakova, zvučnosti suglasja ili kontrasta, pročišćenost planova mogu imati i vanvremeno značenje, ali jesu i tekovine modernističkog pristupa, svojstva slikarstva autorefleksivno zapitanoga za vlastite potencijale.
Jedine osilacije što ih je Trostmann sebi dopuštao bile su vezane uz dijapazon boja, uz registar visokih i niskih tonova. U nekim je fazama paleta bila stišanija, manje intenzivna u svojim rasponima i krajnostima. Naturalistički gledamo, mogli bismo timbar nekih slika vezivati uz jutarnju ili sutonsku atmosferu, odnosno uz svjetlo godišnjih doba. Donekle s tim su u vezi neki naslovi iz ciklusa recentnih radova. Konkretno svjestan povoda i impresija trenutka, autor mnoge od svojih slika krsti meteorološkim ili kronometarskim atributima. Primjerice, imamo slike nazvane ''Zimski Sveti Ivan'' i ''Sveti Ivan u jesen'', ''Vrt u jesen'' i ''Jesenja utih'', ''Noć nad Gradom'' i ''Minčeta u sumraku'', ''Jutro na Medarevu'' i ''Podne''.
Ali čitava serija slika imenovana je jednostavno ''Jesen'', kao što se učestalo nižu radovi zvani ''Ljetni pejzaž'', ''Ljetna siesta'', ''Kreolsko ljeto'', ''Tropski ugođaj'', ''Ljetna arabeska'', ''Minčeta – ljetni kolaž'' itd. Dakle, nije pretjerano zaključiti da ovaj put imamo dominantu ljetnih i jesenjih ugođaja, da Trostmannovo hedonističko oko posebno rado bira žar i toplinu, sjaj i gustinu. Pa ako je ljetno sunce prodrlo kroz listove i grane svojim zlatno žutim preljevima, jesenja suhoća uzvraća ništa manje gustima i toplim mrljama smeđega i okera.
Koliko god Trostmannova kičica i gesta preferira organske obrise i blaga pretapanja, rado kao reper i orijentir koristi i geometrizirane, ortogonalne forme ili koordinate. Njegovi motivi najradije žive u dvostrukosti povoda: s jedne strane bujnost raslinja, s druge ograda i staza vrta; s jedne strane namreškanost valova a s druge zid tvrđave sv. Ivana; s jedne krošnje i listovi, s druge volumen Minčete; s jedne strane buket cvijeća a s druge rešetka prozora itd.
Zreli i moćni slikar ovaj put se još intenzivnije i ekstatičnije predaje izazovima povoda i zdušno varira znane i manje znane motive. Indikativno je niz naročito zvonkih slika nazvao metaforično ''Panovom frulom'', a jednu je sliku homagijalno posvetio – sudrugu po žestini – Derainu. Posebno sretnima smatramo široke panoramske vizure kao što su ''Zelengrad'' ili ''Noć nad gradom'', a pogotovo izdužene vedute ''Jutro na Medarevu'', gdje je vizija zahtijevala ''sinemaskopsku'' horizontalu kadra (kao što je u nekoliko ''Mrtvih priroda'' karakter doživljaja iznudio netipična vertikalna produženja).
Zaključit ćemo kako Josip Trostmann ne posustaje u koherentnoj interpretaciji zaokruženoga intimističkog univerzuma, reagirajući pretežno hedonistički na vizualne pobude svojega bliskog okoliša. Ali zanos ljepotom i ogrijanost svjetlošću poznaje i trenutke melankoličnih, sjetnih naličja, sutonskih zagasitih prodora. Drukčije nije ni moglo biti u neprekinutom dijalogu s prirodom i kulturom (kultiviranom prirodom vila i korti, cvjetnim interijerima visoko urbaniziranih ambijenata), u slikarskom dnevniku življenja u povlaštenoj simbiozi tradicije i suvremenosti. Genius loci Dubrovnika i njegove skladne uljudbe našao je u Josipu Trostmannu još jednog autentičnog svjedoka i tumača, pravog likovnog rapsoda drage baštine.
Tonko Maroević