Vasilije Josip Jordan izložba I
Otvarajući ljeti 1996. izložbu uglednog hrvatskog slikara Vasilija Josipa Jordana u splitskoj galeriji "Kula", u tom jedinstvenom povijesnom prostoru sjeverozapadne kule palače velikog imperatora zidane pred 1700. godina, u kojoj će se nakon što je porušena obližnja Salona roditi ranosrednjevjekovni Split, raduje me po peti put u rasponu od preko tri desetljeća predstaviti novi izbor iz značajnog Jordanovog umjetničkog djela kojim majstoj: daje svoj svojevrsni "hommage" rijetkom i jedinstvenom jubileju grada.
Prvi je put to bilo u lipnju 1962. godine u Galeriji umjetnina u Splitu, u kojoj sam nastojao ažurno pratiti najkvalitetnija hrvatska likovna zbivanja toga vremena. Nastojao sam u kratkoj uvodnoj riječi predstaviti tada još mladog umjetnika još nenavršene tridesete godine života koji je par godina prije bio posebno zapažen na prvoj velikoj svojoj samostalnoj izložbi u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti kojoj je tada bio ravnatelj kolega i prijatelj Božo Bek. Bio sam tada naglasio, da nije bitno da li se Jordanove slike mogu nazvati nadrealističkim, oniričkim ili romantičnim, da li je nužno u njima evocirati latentne odjeke iz Flandrije iz prošlosti i duhovne susrete sa slikarstvom Salvatora Dalija ili s tada tako aktuelnim Miljenkom Stančićem, već da mi se čini da je osnovno osjetiti Jordanovu originalnost, aktuelnost, suvremenost ili specifičnu osobnost, koju je taj tada mladi umjetnik znao na sebi svojstven način interpretirati na svojim platnima.
Drugi je put bilo ljeti 1982. godine u splitskoj Galeriji "Alfa" kad je uz otvaranje druge splitske Jordanove izložbe prezentirana upravo izašla velika monografija o slikaru u redakciji Josipa Depola, a koji je kroz ta dva decenija prešao famom hrvatske granice i našao osobito u srednjeevropskim sjevernim zemljama topao prijem i istinsko razumijevanje kod kritike i kod publike. Istakao sam bio tada zapažene slikareve nastupe u Parizu, Bruxellesu i Antwerpenu nastojeći ilustrirati logičnu umjetnikovu evoluciju i njegov specifični slikarski svijet koji je na originalni način evocirao njemu blisku atmosferu alienacije, tjeskobe i samoće kroz osobnu ispovijed umjetnikove svijesti i podsvijesti izraženu primarno likovnim sredstvima daleko od svake literarne i historicističke komponente.
Spomenuo sam tada njegove nostalgične imaginarne krajolike, njegove patinom stoljeća prožete atmosfere iz mašte, sablasne evokacije iz snova nadahnute fotografijama iz požutjelih albuma i motivima iz rimske i grčke mitologije, ugođaje sjetnih periferija u maglama prozračmih i tjeskobnih zora i sjetnih smiraja dana, specifične fantazmagorične prostore sa zidovima bez otvora i sa skalinadama koje nikamo ne vode, te prazne ambijente čudnih boja u kojima kao da lebde bića pred raspadom i antropomorfne krajolike u okviru jedne već s pravom nazvane "jordanovske" ikonografije.
U ljetu (opet ljeti za slikarstvo koje je u svojoj suštini tako "zimsko"!) 1987. godine otvorio sam treću Jordanovu izložbu u Splitu u intimnoj Galeriji "Priska" u središtu careve palače nedaleko Zlatnih vratiju, na kojoj je Jordan izložio petnaestak velikih recentnih crteža, na kojima je u okviru sebi bliske tematike ostvario nove simbole, metafore i alegorije pokazujući - iako dotad poznatiji kao "meštar" za slike u ulju - posebni senzibilitet za specifičnost tehnike crteža. I ovog su se puta pojavili pejzaži između sna i jave s novim asocijacijama na klasične teme, na stare fotografije i razglednice, ali i s novim vizurama njemu bliskih ugođaja čudesnih bezdana i tjeskobnih rasapa koje su mnogi naši i strani kritičari Jordanova slikarstva pokušavali na razne načine interpretirati.
Otvarajući tu izložbu bio sam posebno upozorio na crtež "Antropomorfni pejzaž", _ kome je slikar došao do krajnje sinteze i redukcije svoje vizije prikazujući staricu u crnini uz crnu kantu pred crvenim zidom boje opeke i pod okerastim nebom ostvarujući kvintescenciju svoje likovne poruke izražavajući s minimalnim brojem deskriptivnih elemenata čitav svoj duhovni i likovni svijet.
Četvrto moje otvaranje izložaba Vasilija Jordana bilo je u kolovozu 1988. godine (opet ljeti!) u Domu kulture u Pučišćima, slikovitom bračkom mjestu koje je Jordan uz još nekoliko hrvatskih umjetnika izabrao za svoje ljetno boravište. Nisam tom prilikom održao uobičajeni uvodni govor, već sam obratio umjetniku i publici neslužbenom i toplom prijateljskom riječi citirajući stihove Vladimira Nazora, Tina Ujevića i Frana Alfirevića vezane Bračom i Bokom te ističući logičnu opravdanost Jordanove povezanosti sa susjednim otokom na kome su ljubitelji umjetnosti znali doživjeti njegovu umjetničku poruku potvrđujući time - premda se Jordanovo slikarstvo ni po motivima ni po likovnom izrazu u stvari ne vežu sa onim što smatramo dalmatinskom slikarskom tradicijom našega stoljeća - ali dokazujući neporecivu povezanost hrvatskog Sjevera i hrvatskog Juga i na polju likovnih umjetnosti.
Peti je Jordanov nastup u Splitu ovaj u kolovozu 1996. izložbom u Galeriji "Kula", u kojoj majstor prikazuje niz najnovijih ulja i gvaševa iz 1995. i 1996., pokazujući najnoviji aspekt svoje uvijek svježe i nove umjetničke poruke, a u okviru logičnog kontinuiteta njegova slikarskog razvojnog puta.
Na ovoj posljednjoj izložbi Jordan je ostvario novu viziju svoga imagunarnog svijeta u kompozicijama u kojima se pojavljuju novi faktori detalji koji potvrđuju nepredušivu umjetnikovu invenciju oživljavanja njemu bliskih ugođaja i atmosfera njegove neiscrpive mašte. Na ovim recentnim slikama iz posljednjih dviju godina on je ostvario gotovo metafizičke ambijente ispunjene baroknim krilatim anđelima i klasičnim skulpturama antikne derivacije koje dijele prozračne i prozirne nabrane tkanine, a uz koje se pojavljuju u taj čudni svijet crveni i ružičasti muški i ženski likovi iz nekog imaginarnog Otočenta, u svijetlu okupane građevine sa asocijacijama iz arhitekture iz gotike i renesanse i komadi oronulog starog pokućstva koji dodaju tim interijerima dah neke jeze i sablasnosti.
Posebno bih spomenuo i neke nove motive poput crnih lađa koje djeluju kao gondole iz davnih priča, i na kojima se njišu u prostorima bez mora i valova okruženim baroknim-stupićima neki fantazmagorični čudni veslači iz mašte. Spomenuo bih na ovim najnovijim slikama i predominaciju intenzivnih boja kojima gama ide od užarenog crvenila do plamsavog karmina uz akorde tamnih smeđih i zelenih tonova kojima je umjetnik ostvario do sada neviđene game, sazvučja i finese, detaljniji opisi nekih od tih slika poput onih s naslovom "Via Crucis", "In partenza", "Lapidarij", "Mediteranski pejzaž" i "Ljetni dan" odveli bi nas predaleko u deskripciju, koju svjesno ispuštamo - kolikogod za Jordanove slike važna bila - želeći naglasiti čisto slikarske komponente koje su zapravo ključna likovna crta Jordanovih slika koju su mnogo puta i dobronamjerni Jordanovi kritičari stavljali u drugi plan.
Ako evociramo u cjelini svih pet izložaba koje sam imao radost Jordanu u Splitu i okolici otvoriti u nizu godina od 1962. do 1996., možemo iz njih upoznati logičnu umjetnikovu evoluciju, njegov dosljedni razvoj i mnogostruke vidove njegove imaginacije, a te nam komponente zajedno najbolje opravdavaju visoko mjesto, koje je Vasilije Josip Jordan zauzeo u hrvatskom slikarstvu posljednjih decenija.
Kruno Prijatelj