Izložba

 

Bane Milenković

Izložba Bane Milenković

 

Iskustvo nas uči da ćemo najlakše ući u svijet ovog slikarstva ako se pozabavimo i apsolviramo samo jednu od mnogih
priča koje nam se nude. Kad gledatelj, iz ponuđene množine, izabere ono što mu tog trenutka treba, odgovara,
tek tada sve sjeda na svoje mjesto. Postaje jednostavno, čitko i domaće. Kao da se gledateljevo pretvorilo u slikarevo,
a ne, kako je običaj, obratno.
Sve je ovo igra; i kao svaka igra tako je i ova određena pravilima. Način na koji slikar razmišlja i kako osjeća omogućuje
mu da se zanese i zaigra, spajajući moderno sa tradicionalnim.
Ova je igra manje ili više ozbiljna sadržaja. Onako kako je to slučaj na slici na kojoj visoko postavljenim horizontom plovi
brod koji ignorira nas gledatelje koji ga gledamo sa obale. Mnoge su se bavili fenomenom indiferentnosti, mnogi su
je, na svoj način i oblikovali. Zgodan primjer nalazimo u Felinijevom ‘Amarkordu’ i aroganciji njegova ‘Reksa’. Metafora
je slična onoj na Milenkovićevom platnu samo što je izvedbeni postupak drugačiji. Fellinijev brod je ogroman, snimljen
toliko blizu da nam prijeti potapanjem. Milenkovićev brod je pak daleko, malen onako na obzorju, u totalu. Ali jedan i
drugi su indiferentni prema našoj žudnji, koju smo kao kakvog slijepog putnika ukrcali na te brodove. Očito je da se na
više načina može prispodobiti isto osjećanje.
Ovoj istoj priči, ugođajem, pripadaju i marine i krajolici visoko podignutih obzorja kao i duboka sjeta modrine mora pod
gledateljem, ali i otrov zelenila polja pred njim koji su se smjestili među okvire nekih od ovdje izloženih slika..
Gledatelj neostvarenu žudnju, vraćenu kao bumerang sa slike, vrlo brzo prihvaća kao činjenicu koja nije tako ni loša.
Žudnja kao nešto sebi dovoljno, kao nešto što nalazi svoje ostvarenje u neostvarenome. Neostvareno tako postaje
nova realnost, nepotrošena i realnija od onoga čemu smo se u početku nadali doživjeti.
Međutim, nije sve tako beznadno, nedovršeno. Gornja priča se na nekim drugim, ovdje izloženim slikama, ispunja
nadom. Brodovi sa tih slika ostvaruju naše čežnje. S njima je ugodno. Takve varijante ujedno i prevladavaju ovom izložbom.
One su koloristički ditirambi, rapsodije, prostor boje u kojem levitiraju oblici; svečanost stotine svjetala. Naime
između brodova i predjela s visokim obzorjem uvučena je chagallovski-matissovska igra boje i oblika. Između priče
i slikarstva igra, znaci i simboli. Pritom, u dominaciji boje, nestaju oblici; i obratno, iz amorfne boje, naknadno, crtež
ograđuje oblik. Brodovi, putovanje, egzotika. Rajski vrt i u njemu nevinost jedrilice s kojom jedrimo sredinom slike. Pod
gledateljem je(vidi se to sa obale) modra noć pučine, a nad njim dan.
Dnevne slike, noćne slike. Korida i balet u istoj koreografiji; na dvije slike.
Unutar gabarita, po gledateljevoj volji izabrane priče, vrije život kojeg možeš trošiti racionalno, ali, vođen bojom, njenom
orkestracijom, njenim emotivnim sažetkom i emocionalno. I jedan i drugi put zasigurno vode do otkrića globalne
metafore svake od ovih slika.
Pročišćavanje kojim je uveden red na ovim slikama rezultiralo je čulnošću a slikar sažimanjem stavlja emocionalno pod
kontrolu; sklada radi.
U ovom momentu ne znam koliko ovaj slikar pripada ‘novoj slici’, ali je istina da je on dobrim dijelom u postmodernom
ruhu. Stoga mi se čini umjesnim zaključiti ovu preporuku procjenom Darka Glavana po kojoj ‘Milenković pripada postmodernističkom
svijetu dvojnosti u kojem se njegova imaginativna i slikarska strast disciplinira racionalnom analizom i
doradom iracionalnih emanacija.’
Andro Filipić

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski