Izložba

Zemljina kora,zemljina koža

Izložba Harija Ivančića

Zemljina kora, zemljina koža
Uz novi ciklus slika Harija Ivančića
Započevši s panoramskim viđenjem istarskih gradova, ekstrahiranjem njihovih
kristaličnih nakupina i sintetiziranjem piramidalnih aglomeracija po vrhovima
brežuljaka, slikar Hari Ivančić već više od punoga desetljeća sustavno i isključivo slika
svoj doživljaj zavičajnoga tla, istarske zemlje. Ako mu je vizura od samoga početka
bila visoko postavljena, gledajući iz „ptičje perspektive“ na odabrana naselja i udaljene
kuće – tek s ponekim čempresom u susjedstvu, da posluži kao reper i orijentir
– postupno se vidik zenitalno usmjerio na krajolik, sagledao zemljinu površinu
sasvim en face, dokinuo bilo kakvu referenciju na obzorje i zračna prostranstva.
Vrlo odlučno su Ivančićeve slike zadobile iznimnu koherenciju kadra: sve na njima
predstavljeno bilo je u jedinstvenom prvom planu, u plošnoj projekciji, bez sugestija
pozadine, daljine, dubine.
Možda bismo mogli pridodati kako je, kompenzativno, na njegovim kompozicijama
postupno jačala uloga pigmenta, kako su reljefni nanos boje i naglašeni kontrast
parcela na slici preuzeli funkciju dinamiziranja plohe. Ljubav prema motivu zemlje
imala je povode u osjećaju sličnosti između obrade slikarskog platna i obrađivanja
plodnoga polja. Istina, ne ore se niti kopa kičicom i lopaticom, ali se analogno
utiru brazde i prevrću slojevi materije, pa dok pod utjecajem sunca livade i oranice
zadobivaju uvijek novi izgled i primaju bujan život svjetlosnih mijena, pod rukom
likovnog demijurga kompozicije odabranih elemenata na platnu nude organsku
živost usklađenih kromatskih odnosa.
Već je i u urbanim panoramama Hari Ivančić dobro naslutio kako plošnost
ne mora biti ni monotona ni jednoznačna. Slikajući zidove starih kuća znao je
i adekvatno interpretirao njihovu nepostojanost i amfibijsku narav. Naime, iza
aktualnog im lika nazirala se prošlost, patina koja se ljuštila upućivala je na logiku
„dugoga trajanja“ i na faktor neravnodušne vremenitosti. Poetika enformela
odgovarajuće je valorizirala napetost između privida i egzistencije, dapače posebno
honorirala ambigvitet trošne i propadljive tvarnosti.
Okrenuvši se definitivno majčici Gei, a u liku rodne Istre, Hari Ivančić je sretno
zaokružio univerzalne i regionalne poticaje. Priklanjanje livadama i proplancima,
poljima i međama istodobno je značilo i uvažavanje zemljomjerstva, geodetskih
podloga i geometrijskih premisa organizacije prostora. Stoga je autonomiju slike
njegovao na način „apstraktnog pejzažizma“, strukturalnih tendencija bliskih
Poliakoffu i De Staelu (ne geometrijski radikalnih, konstruktivno strogih na način
Mondriana ili Mortensena) – a u našoj sredini Glihi i Šimunoviću. Međutim, kako
je pritom nastavio insistirati i na snazi osobnoga otiska, na temperamentnosti
rukopisa i afektivnoj vrijednosti duktusa, podržanog zvučnim koloritom, njegovo je
slikarstvo zadržalo i lirsku, „tašističku“ komponentu, te na neki način sažimlje iskustva
modernističke pikturalnosti.
Ivančićev genius loci zadobio je pečat kozmičkih razmjera, a susljedno tomu
i prepoznatljivost u kozmopolitskim, inozemnim protegama kao pars pro toto.
Intenzitet jukstaponiranih pojaseva boje, dinamika preplitanja vodoravnih, okomitih i
dijagonalnih silnica, žestina nanosa i trenja raznorodne tvari, sve je to tvorilo likovnu
uvjerljivost slikareva idioma. Njegova nastojanja i dalje idu smjerom energičnog
podvrgavanja viđenoga snazi osobne interpretacije i homogenosti svjetlosne
emanacije krajolika u kadru. Nataša Šegota Lah odavno je istaknula metriku i
matricu, majeutičnost i mitskost Ivančićevih kreativnih rješenja, a s naše bismo
strane tomu pridodali materičnost i monumentalnost, metodičnost i metamorfozu
predloška.
Ustrajući na daljnjoj razradi svojega doživljavanja pejzaža i shvaćanja slikarskog
djelovanja kao integralnog procesa, Hari Ivančić je – najprije slučajno i nehotice –
4
otvorio nedavno i (ne)malu pukotinu u svom sustavu, čak doslovnu perforaciju i rez
u tkivu slike. Naime, razderano platno ukazalo je na donji sloj ili, doslovni, drugi plan,
to jest na prethodno slikane i ranije obrađene površine. Kod ovoga slikara jamačno
nije bila riječ o konceptualnom prodoru, o nasljedovanju Fontanine geste zarezivanja
teksture kako bi se prodrlo u „onostrano“, u smisao s onu stranu slikanja uopće.
Kod Ivančićeva kidanja i rezanja platna postaja bitnom znatiželja naspram plodne
konfrontacije dviju faza, dvaju slojeva ili dvaju entiteta slike. Kaptiranje slučaja,
uključivanje stanovite aleatoričnosti ili ludičnosti, naš je slikar prihvatio kao šansu i
izazov obogaćenja fakture, kušnju stvarnog „produbljenja“ zahtjevne problematike
života oblika.
Prateći u više navrata rast i razvoj slikarskog opusa Harija Ivančića, uvažavali smo
s razlogom odmjerenost i ulančanost njegovih mijena. I sadašnji iskorak primamo
više kao evolutivni čin negoli kao radikalni prijelom, jer vjerujemo u opravdanost
njegovih odluka, kojima ne zatvara vrata kružnom kretanju i spiralnom zrenju na
temeljima tradicije i na podlozi već vlastite ekspresivne stečevine. Vjerujemo kako
neće iznevjeriti svoja afektivna polazišta i mjeru dokazane likovne osjetljivosti, a time
će potvrditi svoje već nezaobilazno mjesto u novijem hrvatskom slikarstvu.
Tonko Maroević