Izložba

Male slike za veselje

Izložba Joža Ciuha

Ovakav izbor slika predstavlja nam nedavno završene radove, uz neke ranije koje nismo vidjeli na Ciuhovoj velikoj izložbi u palači
Milesi. Tada se nisu uklapali u tematsku određenost izložbe. Ovakve dvije izložbe u relativno kratkom vremenskom periodu upućuju
na želju slikara da bude što prisutniji u svijesti splitskih likovnih gurmana, i to nas veseli. S obzirom da su obje izložbe održane u
organizaciji galerije ‘Kula’, tko sretniji od nas da se slikarevo ime poput jeke, automatski povezuje uz našu galeriju.
Listajući veći dio analitičkog materijala koji je napisan o ovom slikaru i o njegovom dugom i kvalitetnom trajanju, našao sam
se pred velikim problemima. Oni koji su prije mene pisali i preporučali ovaj opus nisu mi ostavili mnogo mjesta u kojeg bih mogao
ugurati svoje viđenje o ovom slikaru. U tom me trenutku uhvatilo malodušje. Naime, do čega god sam stigao u slikarevom opusu
pokazalo se kao otkriće tople vode. Ništa, baš nikakvo novo otkriće. Ipak, nešto je moralo pobjeći njihovom analitičkom češlju. Likovnost
ovako visokog dometa ne može nikada biti potpuno iščitana. Prepustio sam se stoga još jednom nervijaturama ove likovnosti.
Na ovim, kao i na svim drugim slikama u povijesti likovnosti, u naraciji su oblici povezani u narativni niz, u priču, u nekakav sadržaj.
U tome nema ništa novo, osobno.
Novost na ovim slikama je u tome što se oblik vezuje uz oblik ali i uz diskurs. Oblici korespondiraju na daljinu s oblicima na suprotnom
kraju slike; stupnjevanjem složenosti oni stvaraju oblikovnu strukturu koja se oslanja na hijerarhiji. Među formama, kako
je u takvim prigodama običaj, jedna je prva i osnovna ali je, ovdje na ovim slikama, ujedno i zamjenjiva. Bez nje se može. Ta cenzura,
međutim, ne umanjuje autoritet oblika. Ta hijerarhičnost pogoduje metru uz pomoć kojeg lako baratamo usporedbama. To je lak
put do slaganja metafora.A njih je mnogo na Ciuhovim platnima.
Tako posložen izričaj slaže „rečenicu“ kojoj ovakva segmentacija izričaja ne umanjuje lakoću“čitanja“.Jasno, uz svesrdnu suradnju
gledatelja.On se snalazi u toj fragmentaciji na način kao su to nekada radili davni čitaoci, kad su ,čitajući, ubacivali vokale u riječi
ispisane samo konsonantima; čineći izgovorljivijom riječ, odnosno u ovom slučaju, sliku koju slikar koristi u svojoj priči.
Ciuha na svojim radovima raspada oblike kako bi na takav način predočeni u glavi gledatelja bili presloženi u novu, višu suvislost.
Slikar očito zna da se izričaj može detektirati racionalno. Naime ako se prihvati slikareva ponuda i sposobnost da u svom izričaju
odvoji potrebno od nepotrebnog; da pritom ostavi svoj izričajni pledoaje toliko otvoren da pruži gledatelju dovoljno mjesta za doživljaj,
za emocionalno,za ono umu neuhvatljivo do kraja. U tako posloženoj matrici ne čudi da na ovim slikama nema žudnje stvaratelja
za apsolutnim slikarstvom. Čak ni za apstraktnim .
Ove slike ne žele gledatelja prosvijetliti, ali ga pokušavaju barem dijelom promijeniti. Nezamjetljivim pomakom gledateljeva
stajališta one žele skinuti ruzinu nakupljenu dugim bavljenjem lijepim.
Ciuha, kao osvjedočeni erudita nije mogao u svom osamostaljenju zaobići iskustva postmoderne i njen virtualni realizam. On ga
je prihvatio kako bi mogao postavljati pitanja o odnosu realnoga, imaginarnog i simboličkog, na način kako ga postavlja naše vrijeme.
Njega ne intrigira potraga za realnim. Njemu je zanimljiviji gledatelj kojemu je suvremeni likovni govor domaći idiom .
Sav likovni sadržaj ovih slika posložen je u nekoliko slojeva, međutim nikad se ne odljepljuje od ravni slike, ne žudi da se približi
očima gledatelja;da pulsira prema gledatelju. On to radi kao grafičar. Kada je sve gotovo on po oslikanome pušta ruku slobodi crteža
koji onako slobodan, nepredvidljiv oblikuje oblike, slaže ih u kompleksne šare kojima se ne zna kraj. Pritom, potpis, autorizacija,
navlas iste ruke, postaje dio kolovitih grafema u koje su se prethodno pretvorili ostali oblici na slici.
Andro Filipić