Izložba

Vrata u nepredvidljivo

Izložba Duška Šibla

Slike Duška Šibla ne ostavljaju nikakve dvojbe. One su, naime, složene na redu i jasnoći. To je ujedno i
razlog lake percepcije ovih slika. Finim crtežom te lakom i spretnom likovnom artikulacijom slikar tren
otkriva tren pokriva nematerijalnost tvari. Po tome, po vrsnoći izvedbe ove vizualizacije su pohvala ruci.
Likovni kritičar Darko Glavan bi tome dodao strastvenost, kao ključnu odliku i osnovni stvaralački impuls
Šiblove slikarske poetike. A kako je ona realizirana na ovim slikama zna Bešlić-gestualnošću.
Prvi zadatak likovne forme i linearnog ritma je postići vizualnu ugodu koja će vabiti gledatelja. Mamit’ će
ljepotom shvaćenom kao nešto što veseli.
Njegovo je slikarstvo jasno u izričaju, efektno u stilizaciji, razložno kadrirano i komponirano. Ono lako
otkriva bitno i još ga lakše vizualizira i to tako da ga reducira na oblikovnu suštinu. Sve sa svrhom da
izričaj bude čitak.
Slike Duška Šibla doimaju se kao estetske analize, međutim, iza te nazovi objektivnosti mnogi će otkriti
vrata koja vode u nepredvidljivo.
Očito, slikar je uplovio u visoko zahtjevno i zrelo stvaralačko vrijeme. Ostavio je iza sebe dileme poput
one- što ponuditi gledatelju. On se nije opredjeljivao, odlučio je naslikati slike koje će biti stilski otvorene,
čitke, lake i svakome dostupne, ali i sa komprimiranom supstancom za one strpljivije, rafiniranog ukusa.
Kako je on to uspio to samo Bog zna.
Pretpostavljam da je vrhunska likovna ekspresija ta koja omogućuje gledatelju da se, s onim što zna,
sunovrati u doživljaj ovih slika; duboko onoliko koliko mu njegovo duhovno iskustvo to dozvoljava.
S obzirom da ovog slikara najviše interesiraju oblici, osnova onom najljepšem u ovom slikarstvu je lak
kultiviran crtež čija linija skulptorski zarobljava formu. Oslikana tijela pred nama isijavaju energiju. Njene
silnice se na ovim slikama pretvaraju u jedino adekvatno, u liniju; točnije, u splet pulsirajućih linija koje
postaju nervijature kroz koje se osmišljava visoka suvislost ovih uobličenja. Linije najčešće formiraju
njegov hologram. Kažem najčešće, jer se ponekad događa da bijela prevlada te postane epiderma koja
skoro potpuno odjene žiljem predočen akt. Slikar tada vidi tijelo očima skulptora. Šiblovom obliku se
najdraže propeti u vis, a znamo, naučili su nas, da nas vertikala raduje i veseli. Na susjednoj slici pak,
igrajući se simetrijom, slikar formira ornament od oblika onako opuštenih vodoravom.
Šiblov akt zna, također, iskočiti iz sama sebe, na način kako to voli suvremena fotografija, i prije nje
kubizam.
Gledatelj koji živi i razumije svijet kroz sebe i svoje iskustvo, te ako još ima i vremena za to, pronaći će
u ovom slikarstvu duhovnu zbilju koja je jedna jedina jednina; ona iz svijeta dojma; sveobuhvatnog i
neuhvatljivog istovremeno.

Andro Filipić