Izložba

Izložba Goce Trajkovskog

Prvi dojam ne ostavlja dileme. Na ovim slikama GOCE TRAJKOVSKOGA gužvom boje i boja, njihovim mnoštvom, formira se prepoznatljiv oblik. Taj oblik, antropomorfni oblik, je na vrlo spretan način transferiran na viši nivo svijesti. U likovnu zbilju. I funkcionira kao sustav za sebe. Ovo naše vrijeme, odnosno aktualna likovna moda, tjera gledatelja da na svakom platnu traži eventualne novosti. Pa tako berući prve, površne ali zato ne manje važne dojmove, prvo se pitamo: što novo i drugačije donose ove slike. Shvaćajući, pritom, atribute novo i drugačije kao vrijednosne parametre. Međutim, ako drugačije i može biti sinonim osobnome, novo sigurno nije istoznačnica za kvalitetu; možda je novome najbliži sinonim-interesantnost. Dakle, što je ovdje, na ovim slikama pred nama, drugačije, novo?
U obnovljenom interesu za antropološki oblik, svojom interpretacijom slikar nije, kako i vidite na ovim radovima, tradicionalist, ali se ni ne osvrće u ’’retro’’ maniri. On je svjestan da poslije intelektualnih likovnih revolucija sa samog početka prošlog stoljeća, prije svega cezanizma, ljudski lik ne može na takav način poslužiti likovnosti. Na ovim slikama naš slikar i ljudski lik čine zajednicu samih na svijetu, spojenih bizarnom i improviziranom vezom kakva je primjerice ona ‘šigureca’ kojom u Dostojevskog baka vezuje unuku za sebe.
Logično i intuitivno se ovdje nadopunjuju uvirući u kontekstualnost koja se najčešće realizira kao autonomna likovnost. Ta situacija bi kod mnogih slikara vodila težnji znaku; njegovoj direktnosti. Kod mnogih, ali ne i kod Trajkovskoga. Istina, njemu je važno da bude jasan, čitak i lake percepcije, ali za to mu ne treba znak. Percepciju će olakšati, pored ostaloga, i oslonac kojeg će gledateljevo oko lako pronaći na ovim slikama; ugađajući tako njegovoj potrebi za redom i preglednošću. Ljudski lik, dakle, ovdje nije oformljen kao njegov simbolički supstitut već ga slikar likovnom realizacijom, prije svega bojama, utapa u slutnju neurotičnog ugođaja. Tu tjeskobu, odnosno polikovnjenje te tjeskobe, slikar je pokupio iz života, iz zbilje ali i iz artefakata suvremene duhovnosti. Uzmimo nasumice jednu bučnu metaforu, evo primjerice iz svijeta Godota. Zašto da ne?
Kako bilo, preporučio bih da se gledatelj ovih slika prepusti boji koja, kao muzika, direktno korespondira s gledateljem. Ona će vas komodno, bez intelektualnog napora, uvući u senzibilne meandre ove likovnosti, koju ćete doživjeti kao duboku višeslojnu jasnoću, kojoj se prepustite sve dok vas to ne počne zamarati. Tada pak zastanite, jer ste, to je sigurno, došli do granice kada vam se neizrečeno više neće otvoriti. Držite se vi boje i eto vas u likovnom obilju radi kojeg je vrijedno vidjeti ovu izložbu i preporučiti je prijateljima.
Andro Filipić