Izložba

Mrtva priroda

Izložba Ivane Jovanović-Trostmann
Elegantna igra unutrašnjeg impulsa….
Svojim najnovijim radovima splitskoj se publici prvi put predstavlja mlađa dubrovačka slikarica Ivana Jovanović Trostmann, koja je nakon diplome na ALU Sarajevo prije dva desetljeća pripremila više samostalnih i skupnih izložbi. Moglo bi se kazati da je slikarica koja radi i kao likovni pedagog već odranije započela graditi osobno prepoznatljivu slikarsku dionicu, premda s raznih strana primljeni poticaji utječu na kontinuirano „propitkivanje“ medija i jezika, od slikarstva apstraktnih jezičnih svojstava do figuralnog izraza, od sklonosti prema redukciji do dekorativnih napasti ili kušnji ritmičkog odmjeravanja. Ako su njezine samostalne izložbe donekle i znak iskazivanja metjerske razine, onda ovdje prikazani recentni radovi demonstriraju slobodniji pikturalni postupak, radosnu predaju manualnosti rada kistom i izazovu čulnosti boje. Da se u tome ne pretjeruje sputava je umjetničko formiranje i iskustvo, koliko i njezina diskretna priroda. No ono što nas najviše zanima jest važnost njezine orijentacije, svojevrsnog programa.
Rođena u Dubrovniku, Ivana se zarana našla u fokusu prozračne kolorističke arabeske, tamo gdje se bijeli izbrušeni kamen dodiruje s vegetacijom lapadskih perivoja i mahnito miješa u vreli napitak, ponijevši sliku razuzdanog i raspjevanog ugođaja, radije nego li sjene zamračenih mediteranskih prostora. Raskošna vedrina tek ponekad dade naslutiti olovnu notu koja nestaje daleko od nas spustivši se tajanstvenom stazom u morske dubine ili pastelno crveni suton u pozadini brojnih mrtvih priroda koji lebdi u prostoru, u prštanju sitnih udaraca kista, okršajima disharmonija.
Ivana se tek dijelom naslanja na ranije široke plohe monokromnih dinamika suzdržane mirnoće i temperamenta, da bi došla do pejzaža, mrtvih priroda, interijera, dojmova koji su se godinama taložili i skupljali tajne koje se kriju ispod površine predmetnog svijeta. Štoviše, kao da se u ranijim slikama i nemiru treperave boje mogao nazrijeti pokret prirodnih oblika koji je zaživio intenzivnim poetiziranim životom. Svako novo ostvarenje zasniva se na vizualnom doživljaju-impresiji koji ne prestaje tek obrisom, ne zaleđuje se prvim potezima kista, već kao da raste dalje, raste kroz vrijeme koje se uvijek sjeća svojega prapočetka. Slikarstvo Ivane Jovanović Trostmann nije se razvijalo bez sluha pa i oslonca na vrijednosti dubrovačkog likovnog kruga, napose Josipa Trostmanna koji je razvio svoj individualni izraz do posve originalnog stila koji je vrijednostima subjektivnog sadržaja dao opće vrijednosti s prepoznatljivim biljegom melankoličnog lirika. I kod Ivane sve šira likovna partitura rađa se u trenutačnom bljesku invencije, prvenstveno u izravnom dodiru s motivom, kod koje uljana boja ili akril sugeriraju zvučan kolor, muzikalnost obrisa i boje, gracilnu arhitekturu kompozicije dok oblici žive razigrano i u vedroj lakoći cjeline koja ponekad sugerira ugođaj pastorale. Tako primjerice Cvijeće u vazi na tirkiznoj pozadini s bijelo-crvenim obrisima latica konrapunktira žutom limunu koji se doima kao pun mjesec koji je sjeo na plavi stol i svjedoči o danu koji prolazi ili pjeva o ljepoti postojanja za sve one koji čuju njegov tankoćutni unutrašnji glas…
.Preobražaje u nama kao da slikarica prenosi u idealni život svojih slika s kojima uspostavlja naročiti razgovor u punoći dana u kojem sjaje latice ruža s nekim unutrašnjim sagorijavanjem u miru mediteranskog podneva…Ivanine slike, ispunjene nekom unutrašnjom energijom, izvan su histerije temperamenta i nametnutih normativa, u kaosu novih tehnoloških medija prizivaju govor o estetici likovne forme i vizualnosti boje, likovnoj meditaciji i kulturi govorenja što i dalje ostaju relevantna pitanja s neospornom legitimnošću.
Tonći Šitin