Izložba

Izložba Ivane Puljić

Vosak, kao likovni medij, određuje ove slike IVANE PULJIĆ. Određuje ih onoliko koliko matrica metrike određuje primjerice sonet. Slikarica svakako mora računati s njegovim tehnološkim i medijskim specifičnostima, i to u slučaju kad joj on daje krila jednako kao i onda kad ona, svojom dobrom voljom, njegove izričajne limite pretvara u dobro došlu prednost. Na isti način kako su, s vremenom, i ograničenja okvira postala ključni element slike.
Na ovim slikama sve je vosak i sve je od voska. Međutim, neke od njih su više voštane od drugih. To su one slike na kojima slikarica preko već postojećeg voska, voštanim oblačićem odvaja znak, znakovlje, pa i scenu, odnosno ono najbitnije na tim slikama. Gradeći metaforu priče na nejednakosti više ili manje važnoga, slaže i centralno postavljenu značensku i vizualnu matricu slike. To okupljanje slikovnog materijala daje konciznost izričaju, ali i manje mogućnosti kreativnog učešća gledatelja.
U onim drugim, ovdje izloženim slikama, koje nisu sazdane na takav način, na kojima oko nema samo jedno uporište, gledatelji uživaju u slobodi neobaveznog ‘prostranstva’ slike, koju slikarica rado prepušta gledaočevoj imaginaciji. Dakle, Ivana Puljić nudi na jednoj grupi slika interakcijsku a na drugoj hijerarhijsku stupnjevitu i konciznu realizaciju.
Linija vođena rukom voli tehnicistički deskriptivno čitak crtež, kojemu je zanimljiv opće poznat oblik, ali joj nije krivo kada joj slikarica povjeri ulogu onemiritelja. Kada je u službi ritma. Značenski rekvizitarij slikarice manipulira općim, najneposrednijim znanjem kojeg svatko od nas posjeduje, a za kojeg ne znamo kada smo ga stekli, ni odakle mu je porijeklo. Valjda je oduvijek u nama. Upravo se na taj nama dragi komod otkrivanja, slikarica oslanja postavljajući pred nas ovakvo slikarstvo.
Oni koji se sustavno interesiraju za likovnost znaju da osjetila predočavaju svijet pojedinačnih događanja u nerazmrsivo povezanim i pomiješanim slikama.
Međutim kad bismo te slike ostavili samo osjetilima nikad ih ne bi mogli razmrsiti pa ni doći do jasnog razumijevanja njihove strukture. Srećom, naša pamet posjeduje instrumentarij kojim možemo shvatiti općenitost u njenom čistom obliku. S tim našim darom računa i manipulira naša slikarica. Ona nas uvlaći u svoju duhovnu igru koja nam omogućuje komodan pristup svijetu ovih slika, a kojeg doživljavamo istovremeno kao da smo u njemu i izvan/nad njim. Lijep primjer takve narativne igre možemo pronaći na onim, ovdje izloženim radovima ,gdje se srođuju spomenički instrumentariji dvaju ili više gradova vrlo različitih vizualnih identiteta. Spomenimo jedan od njih. Sliku «Ples venecijanskih gondola» koja ‘ugošćuje’ vizualne posebnosti triju gradova(Split, Venecija, Zagreb). Rialto i Peristil sudjeluju u miksu identiteta čiji je konačni rezultat nova ,sebi dovoljna, vizualna zbilja. To su najčešće vrlo uspjeli radovi; oni s kojima se slikarica može slobodno hvaliti.
Za ovo je slikarstvo, ne najvažnija ali očito stalno prisutna, upletenost estetike stripa u njegove duhovne meandre. O tome tek toliko. Tako uopćena konstatacija je rezultat spoznaje da su veze ovih slika sa stripom zapele negdje u našoj podsvijesti, pa je ova naša spoznaja više doživljaj nego jasni, razrađeni argument. Slikarica se vrlo lijepo i domaće osjeća u liberalističkom miljeu postmodernizma međutim ,ona se, očito, nije zaklela na vjernost pa se često odmiče od njega probajući i druge slobode, druga iskustva.
Odmak ovih slika od iskustva postmoderne je u tome što ovi samostalni znaci nisu bez referenata, ovo nisu ‘’slike bez zbilje a još manje su zbilja bez utemeljenja’’. Njena hiperzbilja nalazi svoju autentičnosti u predmetnosti. Taj samo njoj primjeren ‘’simulakrum’’ nas upućuje na to da slikaricu doživljavamo kao onu koja vjeruje da je ono za što se na društvenom planu zalaže samo više-manje dohvatljiva utopija.
Ovo slojevito bogatstvo pred vama namjenjeno je onima koji posjeduju dublju, temeljniju intimnu obavještenost. Pretraga strukture ovog slikarstva otkriva složenost iz koje proizlazi jednostavnost i čitkost kojom se odlikuje konačni dojam o ovim slikama.
Andro Filipić