Izložba

Nove slike

Izložba Željka Lesara
Pred vama je likovnost prije svega krošnji i stabala gracilnosti srne koju nije teško preporučiti, ali koju je šteta analitički secirati, pa bilo to i poradi pribavljanja argumenata kojim će biti potkrijepljena preporuka, Ali tko tome može odoliti i ne proviriti iza pozornice.
Ovi radovi su posao kojeg je slikar, očito, učinio u jednom dahu. Započevši ga lako, čini se, efektno ga je s ovom izložbom i dovršio.
Možda nećete na ovim slikama, odmah, na prvi pogled zapaziti mnoge osobne i svježe leksičke posebnosti, ali samo zato jer im ne možete naći istoznačnice u vašem brižljivo složenom likovnom leksikonu. A sjetimo se: otkrivamo prepoznajući poznato. Iz druge, iz drugog pokušaja, kad usvojimo novi, po slikaru složen rječnik, pred nama će se potpuno rastvoriti čitavo emocionalno bogatstvo ovih slika.
Gledatelj će pritom primijetiti da je Željko Lesar slikajući ove slike zamijenio racionalnost omjera senzualnošću ruke, točnije rukohvatom. Zbog toga će ove slike, u generalnom viđenju, neki među nama doživljavati kao pohvalu ruci, drugi će s pravom hvaliti glavu koja je posložila ove slike svježom likovnom sintaksom i novom leksikom.
Formu realizira konturom, linijom, dakle crtežom ali i modulacijom, dakle, i bojom; postepenim dodavanjem ili oduzimanjem svjetla bojama.
Na ovim ovdje izloženim radovima, slikara interesira potraga za esencijomsvjetla, bilo kao slobodom ili likovnom metaforom koja je istovremeno i crtež i boja.
Uputivši se na krilima slobode svjetlo (vidi sjene stabala) je najčešće slikarev konstrukt u kojem je prirodno svjetlo u ulozi da samo potvrđuje da je osvjetljenje na ovim slikama skoro isključivo artificijelno. Tom bijegu ovih slika od prirodnog inicijuma doprinosi i često korištenje kontrasvjetla. Time slikar postiže fini odmak od prirodne matrice.
Prirodna realnost je sve više samo povod, podloga i inicijum, ali pritom premda ove njegove slike nisu doslovna preslika prirode, one koriste faktografiju te prirodne zbilje lišenu nepotrebnoga. On sintetizira doživljeno i kao svojevrsni, čitki likovni ekstrat slaže u ravan svojih slika. Prepoznajemo motiv, ali se nitko od gledatelja ne bi zakleo da je ono na slici istovjetno svom originalu u prirodi.
Kad gledatelj pohvata igru svjetla, kada shvati njegov slog, vrata ovih slika mu se široko otvaraju.
Andro Filipić