Izložba

Rezek

Izložba Gorana Petrača
Pejsaž kao izglednost
Pejsaž kao izglednost, isječak pejsaža kao simbol zemnog, pejsaž kao sjećanje na konkretno pristupi su i načini tumačenja kod Gorana Petrača. Vitalitet prirode upisan je u red slike, logiku kompozicije, čitki koordinantni sistem gradnje. Činjenično u krajoliku svedeno je na plohe jednolikog, ritmizaciju segmenata geometriziranih obrisa, sastavnica zanimljivog kadra slike. Scene su oblikovane visokom linijom horizonta, linijom sabiranja silnica prostora, prizora istovremeno vertikalnog rasta i prodora ka dubini. Preobrazba pejsažnog krozadiranje slikarskih polja (pojma u doslovnosti pojavnog i kao čisto likovnog elementa) događa se u relativo malo varijacija, no stalnim produbljivanjem srodnog, mjenama u fragmentima kompozicije, koja se u sadržajnom sloju kreće od stupnja opisnosti realiteta do autonomnosti likovnog. Zumiranje je to oranica, travnjaka, šikara od realistične marnosti do ulaženja u njihovu strukturu, do sugeriranja tvarnosti utkanih bazbrojnih jedinki, prepleta niti travki i grumena zemnog. Zgusnutosti kojom sitno postaje monumentalno, i umnoženošću možda i neznatnog osjeća se bujanje života. I kao dio prirodnog procesa, i energije potencirane vibrantnošću ploha i njihovog dodira. I sraza i međusobnog urastanja. I u apstraktnosti postoji veza sa stvarnošću, kroz oblik pulsirajuće snage.

Diamičnosti koja titra u preglednosti odabranog motiva. Petrač pomiruje različitosti -geometrrijsku odmjerenost i potencijalnu pokrenutost do svakog zakutka likovnog zbivanja. U odnosu, malog, velikog i beskrajnog (trag neba je dostatan za tu dimenziju dodirivanja transcedentalnog) relativiziraju se veličine, jer sve ravnopravno grade tkivo slike i otkrivaju smisao. S prepoznavanjem traga ljepote uprisutnjenog i u čestici i ukupnosti dojma. "Atomiziranje" i širenje izvan fizičkih granica slike za Petrača ima isto značenje. U partikulu slike gestom je prenjet identični naboj kao i onaj ("multipliciranjem" podiže intenzitet razigranosti oblika) opredmećen u ukupnosti motiva. Taktilitet, odnosno istinska materjalnost boje dovedene do reljefnosti, s nakupinama kromatskog postaje važna komponenta djela. Osamostaljene boje, s tek djelomičnim poštivanjem lokalnog tona, palete i umirenih vrijednosti, ali i povremenog kolorističkog krika. Tvarno, kromatsko, kompozicijsko primjenjeno je na putu ka imaginarnom pejsažu, izraslom u od slikara posvojenom zemljopisnom ozračju.

Ciklusa nastalog u tragu ranijih Petračevih ostvarenja. Krajolika znaka, doživljenog kao kumuliranje vida prostora, interpretiranog kroz kombinatoriku pojaseva mjena boja i usmjerenja poteza, primjera svojevrsne arhitekture pejsažnog. Čvrsta tektonika "omekšana" je ornamentalnom igrom detalja unutar dominantnosti neke plohe, unjete prividne lakoće u slojevitost boje. Mističnost, tjeskoba, trag vedrine ugođaji koji se pomalo nameću, u djelu prvenstveno likovnog zadatka uzdignutog od umjetničkog. U intrigantnosti sadržaja koji i ne nudi jednoznačne odgovore. Petrač propitkuje kroz pejsaž i vanjski i unutrašnji svijet čovjeka. Možda direktnije u nizu radova s motivom ogoljelih grana, gigantiziranih, maštovito razvedenih, bliskih jezgri organičke forme. Tanahnih niti okrućenih u stablu, kojeg gradivna struktura i sraz sa fondom blistave boje naznačuje raspone emotivnog luka, duboko intimnih stanja. Razumljivo, pojedinačno je postalo opće, kao što i ekspresivnost izraza Petračeve potresne šume u svakom pojedinom primjeru osamljenog stabla pripada nekom od nas. Biblijski gorući grm nosi i svjetlo. Postojeće u svim Petračevim radovima. Dojmljivog opusa u kojem pejsažno je okvir (uz sva primjejnena, osebujna izražajna oblikovna sredstva) za pitanja egzistencijalnog. Traganja za istinom umjetničkom i ljudskom. Kroz autentičnu likovnu poetiku. Izgrađene na iskustvo, privlačnoj po uprisutnjenoj svježini.

STANKO ŠPOLJARIĆ