Izložba

Zapisi iz salbunare

Izložba Matka Mijića
Nema težeg načina ući u poetski prostor nekog djela, u njegov rukopis i jezik te iznaći, pritom, prik¬ladne riječi za njegov opis ili interpretaciju - od poznavanja i potpune empatije prema vremenu, pros¬toru, podneblju i raspoloženju njegova nastanka. Bistrina misli zamućena je metaforama, emocional¬nim referencijama, raspoloženjima pod južnim vjetrovima i svježinom zapadnih.

Brač, jugozapadna vanjska obala mlinarskog teritorija, između uvale Ošišac na zapadu i Salbunare prema jugu, prostor je pred kojim se pruža more nemira i mjesto odakle se ne odlazi jer dotiče se beskonačnog, a jutarnja i večernja utiha, bez glasa, bez zvona i zvonika, esencija su mira pod nebeskim svodom. Mitski je to prostor Sredozemlja koji odolijeva životu i smrti i svemu prolaznom, gdje u oluji slomljeni borovi liječe svoja trupla i udove vlastitom smolom. Tu Matko Mijić pažljivo, ne remeteći obzorje, trasira suhozide i ograđuje svoj prostor od beskonačnog. Ostavlja staze, prolaze, ulaze i izlaze kako bi se beskonačnost osjetila dobrodošlom, kako bi se vratila poput plime i povukla poput oseke. Na tom mjestu gdje se za utihe čuju otkucaji srca, a za vjetrova glas ne dopire do sluha, Matko je rastvorio laboratorij svojih kamenih metonimija, čitav leksik kamenih oblika mekih poput oblaka, izglađenih poput gigantskih vlažnih oblutaka, izgriženih poput sika, fasetiranih površina kao da ih je brusila britkost i oštrina bure, uspravljenih poput čežnje, polegnutih poput klonulosti, teških poput dolmena, izgrađenih poput arhitekture, rastvorenih poput podnevnog sunca, zatvorenih poput znamena, nabreklih od plodnosti i kao plodovi sami. Organski ili tektonski, barokni ili romanički nasta¬ju izvan dosljednosti jednoga ciklusa ili likovnoga problema. Nastaju bez namjere, iz nužnosti i slučajnosti pronalaska, u iskušavanju kamena zvuka, njegove tvrdoće, mekoće, muklosti; u izazovu da budu otvoreni, slomljeni, zatvoreni i učvršćeni, da budu probijeni te da se kroz njih otvori pogled ili da ga se zatvori kloazonira drugim, da se otvori puninom i zatvori prazninom. Matkova igra ima drsku narav kameleonskog pretvaranja; da tvrdo postane meko, da u kamenu evocira krvožilni sustav sunčevih zraka, da teško učini laganim, da se jedno učini mnogim. Matkova narav u toj igri napustila je vlastitu egotropiju - pogled usredotočen na sebe. Odgovara na izazov i u ritualu samootkrivanja nje¬gova je narav svaki put drugačija.

Pripadajući prostoru svojega sazrijevanja, mjestu svojega nastajanja ti amblemi trajanja - negdje arhetipski evokativni, negdje ludički hiroviti - kote, oznake, znamenja, graničnici, sakupljači energije, laude prirodi i pošalice s njom, mijenjaju svoju bit i mijenjaju svoju svrhu. Preneseni i smješteni s najvećom pomnjom i s najvećim pijetetom u prostor Dioklecijanove kule tamo borave kao u komori za dekompresiju, za transfer - iz prostora gdje su vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo jedno a dan i noć bez nadnevka - u kalendarsku kronotaksu. Tu će ih civilizacijski kodovi prepoznavanja pretvoriti u kipove, umjetničke i rukotvorne predmete s nazivljem, s godinom nastanka i s mjestom u opusu svo¬jega autora. Za sada se još uvijek nalaze između Ošišca i Salbunare pod svodom borovih krošanja -izloženi vjetrovima i s mirisom soli u svojim naborima - s pogledom na more u kojem se utapaju svi nemiri.

Margarita Sveštarov Šimat