Izložba

Procesije

Izložba:Josip Botteri Dini
Put križa put je i spasenja. Hod za križem u noći Velikog Četvrtka znak je vjerske pripadnosti, poštivanja tradicije, potreba za zajedništvom kad se uz izgovorenu molitvu ili pobožne pučke napjeve stoljetnog trajanja promišlja muka Gospodinova. Običaj na otoku Hvaru posebno je upečatljiv, kroz procesije mnoštva kojim župne zajednice obilaze crkve dijela otoka. Kilometri pokorničkog puta za sve sudionike što hode iza raspela pokritog prozirnim velom znače obnavljanje golgotskog trpljenja. Procesije su vanjska manifestacija i duboko osobno proživljavanje biblijskog događaja, gotovo parada i sabiranje pojedinačnih meditativnih pristupa. I motiv je to privlačan slikaru. Zasigurno autor koji je u hrvatskoj umjetnosti posvetio najviše pažnje hodočasnicima okupljenim u različitim prilikama je Josip Botteri Dini. Mogu to biti tjelovske procesije, svečani ulasci u katedralu, zajedničko ponizno koračanje vezano uz Marijine blagdane, no put križa je primjer vjerske autentičnosti, procesija u vremenu Velikog tjedna u iščekivanju Uskrsa. Botteri svoju zaokupljenost procesijama (kao konstante likovnog interesa) prikazao je i unutar arhitekture splitskog Peristila, ispred raskošne gotičke fasade Notre Dame, no put križa u nekom stvarnom ambijentu ili u od realiteta odmaknutom prostoru najviše ga inspirira. Botteri nikako nije samo promatrač (iako se kao slikar pomalo distancira od zbivanja) već je i sam Kristov suputnik u kalvarijskoj tjeskobi i trpljenju. To je i jedini način za umjetničku izražajnost koje je uvjerenje neraskidiv dio. Razlog je postojanosti, trajanja u ukupnosti opusa (u mijenama stila uprisutnjenog motiva kroz tri desetljeća) i dojmljive kvalitete bez oscilacija vrijednosti.

Ozračje sakralnog je neosporno, potaknuto stvarnim i simboličnim svjetlom križa, ili hostije u blistavosti monstrance. Upućenost je to i transcedentalnom, odrednice kretanja koje se osjeća u Botterijevom prikazu procesija. Donjetih s općim mjestima, anonimnim grupama ali prožetih istom karakterizacijom. I psihološkom analizom pojedinca, s različitim predznakom ponašanja. Procesija je i preslik života, raspona zauzetosti u dijalogu s Bogom. Ravnomjerni koraci istoga tempa nisu razlike izjednačili. Botteri sjajno ritmizira likove, romare hrvatskog juga koji i bez portretnih značajki, težaci su i ribari, mali ljudi i građani. Zgusnuti do vibrantne grupe ili donjeti u punoj silhueti lika. Koloristički uzdignutog inteziteta, s akcentima kromatske otvorenosti, kako licima tako i pomalo stiliziranoj draperiji.

Botteri posebnom crtačkom energijom spletom linija ili preciznijom silhuetom oblikuje kostur scene, u kojoj crtačko nije samo potka opisnosti figura već vidom likovne autonomnosti dinamizira prikaz, osobito nebo, odjeću, naznačuje i definira glave. Noćne procesije nose posebnu atmosferu, a crtovlje na čistoći plohe trag je svjetla, sugerira kretanje, vizualizacija je svih treptaja duše. Linija i ploha svakako imaju i svoju likovnu gradivnu ulogu no i dio su sadržaja prenašanja scenarija zbivanja ali i duhovnosti. U procesijama spaja se reprezentativnost protokola, blještavilo i redovnička jednostavnost u dostojanstvenosti prolaska. Botteri u istoj slici prikazuje jednu procesiju i sve procesije, koje u prenesenom smislu izjednačuju se sa svakodnevnicom. One su kontinuitet vjerničkog zanosa, te se u dojmu povezuju u integralnu cjelinu.

Botteri mjerom svoje crtačke kaligrafije i gestualnosti poteza, likovnim krasopisom i spontanitetom udara, prepoznatljivom paletom iznađenog stila u osmišljenoj izložbi motivskog koncentrata, sklada grafizma i pokrenutih partikula u horizontalnosti kompozicije, daje ugođajnost crkvene svečanosti. Ekspresivnošću izraza dodirnuta su stanja emocionalnog strujanja u silnicama svjetla, poveznice velike kršćanske obitelji na putu za križem. A Botteri izuzetnom umjetničkom snagom prenosi izglednost hoda naraštaja. Prepoznajući u njem unutrašnju ljepotu, ponos, zahvalu zbog dara vjere.
STANKO ŠPOLJARIĆ