Izložba

 

Kratka retrospektiva i Simfonieta Mediteranea

Izložbe Ratka Janjića Jobo
VALOVITO PLAVETNILO
Novije „morsko“ razdoblje Ratka Janjića-Jobe
Opsjednutost morem u slučaju Ratka Janjića-Jobe poklapa se i „rimuje“ s obuzetošću suzdržanom dinamikom kadra. Naime, slikajući učestalo i uporno motiv široke pučine i pokrenutoga valovlja, on u njemu vidi plodnu napetost blistavih i zatamnjenih mrlja, preplitanje konveksnih i konkavnih sugestija, živu razmjenu vodoranih i vertikalni silnica. Napast mimetizma sublimirana je poopćavanjem idealizacijom, ujednačenom ritmizacijom, a kompoziciona načela usmjeravaju cjelinu prema strukturalnoj parcelaciji i dinamičnoj ravnoteži dijelova.

Opredjeljujući se za naglašenu dominantu plavetnila, slikar mora posebnu pažnju posvetiti tonskim vrijednostima, blagom stupnjevanju od goljublje plavoga do indiga, do prozračnog modro-zelenog do gustoga ultramarina. Naravno, tu se nađe i nužda gradiranje svjetlosnih preljeva; uklapanje neophodne količine blistavijega ili pak zagasitog bjelila. Ali plava boja svakako prevladava, bilo da se pogled zadržava na uzbibanoj, namreškanoj epidermi pučine, bilo da se vizura podiže od obzorja prema nebesima, uklapajući i krda oblaka. I u nebeskom azuru tonovi bijelih prodora ili bjelkastih klupka oblačnih nakupina podvrgavaju se prevlasti plavetnila.

Plavo je boja beskraja, a Janjićevo kadriranje gotovo svih slika nudi nam sekvence inače neprekinutoga ili nedovršivoga niza variranja u kontinuitetu. S malo pretjerivanja njegove ćemo namjere približiti ne samo apstrahiranju od predmetnosti nego i gotovo suprematističkom nadmašivanju zbilje apsolutiziranjem odabranoga oblika i ekskluzivom korištene uske kromatike (recimo: „plava amplituda na plavom polju“), a ni moguća asocijacija s infinitezimalnim gibanjem Kniferova „Meandra“ ne mora biti sasvim neumjesna.

Ipak, drugačije su Janjićeva želje i potrebe da nam nahrani oko i duh. Može on razmišljati i u konceptualnim kategorijama ali se mora realizirati u zadanim metjerskim i disciplinarnim formama. I to ne stoga da bi ugodio široj javnosti, nego da bi sebi postavio obaveze primjerene senzornom i sinteznom okušavanju, odmjeravanju vidljivim oblicima i naslutivim protegama. Da, glavni motiv jest morska površina izbrazdana valovima, no temeljni sadržaj slike je potraga za nutarnjim redom i nekim dubinskim skladom; ako hoćete: metafizičkim odjekom fizičkoga.
Slikareva plovidba kadrovima podrazumijeva stalno izbjegavanje monotonije i stereotipije: umjesto sirenskoga pjeva i oštrih hridi na pomolu najveća prijetnja u likovnoj navigaciji dolazi od vizualnog skorbuta. Ne praveći ustupke naglašenijim izdvajanjem pojedinih parcela, kloneći se izvanjskih efekata ilustracije ili naracije, odustajući od kolorističke razuđenosti, Ratko Janjić-Jobo, uspjeva ipak svaku svoju površinu ispuniti karakterističnim, specifičnim naponom. Ne plaši ga ni izazov simetrije, centričnosti, jer vjeruje u imanentni dijalog dijelova, u logiku i metriku standardnih ritmova, u poticajnu vrijednosti „malih razlika“.

Oveći ciklus nastao u novije vrijeme obuhvaća znatan broj homogenih panoramskih pogleda na ljuljanje i svjetlucanje mora. Kadrovi su u najvećoj mjeri horizontalno (vrlo) izduženi, no ima i kvadratičnih i (uskih) vertikalno postavljenih. No razlike u proporcijama i dimenzijama okvira ne bi bile dovoljne za diferenciranje učinka, mnogo djelotvornije je istančana sugestija planova, što idu od bliske, gotovo haptičke mimetičnosti prvoga tako-reći:ispodbrodskoga „najnižega“ područja da se potom izgube u daljini beskraja.

Na nekim pak slikama, linija obzorja služi da omogući prelazak na nebesku razinu, koja je svojevrsno naličje ili zrcalna projekcija pučinske pokrenutosti.
Janjićeva neravnodušnost na motivske svojstvenosti zamjetljiva je u sposobnosti suptilnog variranja, u stvaranju inačica i nalaženju odgovarajućih verbalnih korelativa. Naime, on se uglavnom ne zadovoljava zbirnim naslovima, kao što su „Kompozicija“, „Studija“ ili „Pejzaž“, nego većinu svojih radova prepoznaje po problemsko-atmosferskim stimulusima i imenuje ih što je moguće adekvatnije: „Dvostruka zona“ se prikladno razlijuje od „Duboke avanture“, a „Kupačica duga“ od „Kvadranta vjetra“. Simptomatično je distingviranje po naravi vjetra, jer slika „Bura“ rezultira površinom koja isijava, zrači kako se more bjelasa, dok slika nazvana „Južina“ ima prijeteću mračnost a samo se kresta valova talasa.

Iako su brojni prizori vezani uz empiriju brodarenja, nedvojbeno proistekli iz opservacije i autopsije oplovljenih „plavih njiva“ isto tako je izvjesno da imaju i metaforičko i simbolično značenje. Potekli iz sjećanja djeluju kao podsjećanje na znano i neznano. Naslovi kao što su „Horizontalna zagonetka“, „Na tragu Atlantide“ ili „Ka drugim morima“ svjedoče kako je i samome autoru stalo do nadvladavanja referencijalnih spona i zaranjanja ili elevacije u nadiskustvene sfere.

To je svakako vidljivije u ciklusu zvanom „Etide“, gdje je morska površina zapravo „ekstrahirana“, izdvojena od svoje podloge i konstituirana kao samostalni blok neke prozirne, diafane plavkaste tvari. Umjesto panoramske vizure imamo okomitu elevaciju gdje je samo pri vrhu ondulatorno gibanje i izbrazdani „reljef“ svjetlijih i tamnijih tonova. Konačno, posljednji u nizu slikarev ciklus „Svjedoci“ otišao je još dalje u autonomiji oblika i redukciji znakova. Asocijacija na more svedena je na plavetnilo podloge i amblematsku vrijednost odabranoga motiva, smještenoga obavezno u strogo središte kadra. Ali svaka od pozadina-podloga tretirana je u različitom tonalitetu, što ide od sasvim blijedih, preko zelenkastovodnih pa do dugokih modrih tonova. Znakovi koji „svjedoče“ maritimnu orijentaciju obilježeni su tankim, krajnje posnim nanosima bjeline, poput daha otisnuti na plohu. Njihov je inventar elementaran poput samog postupka, a predstavljaju školjku, čvor (mornarski), jedro, ribu, obris broda i tome slično. Reducirani do geometričnosti ili dani kao mrlja, „Svjedoci“ Ratka Janića-Jobe još jednom dolaze do elementarnosti i prvotnosti (gotovo „altamirskih“ zapisa), do kušnje nekog novog početka. Ali i čitav opus ovoga slikara ima nemale morfološke raspone. Kreće se, naime, također, poput vala, dodirujući povremeno obale određene i čvrste ikoničnosti, da se potom prepušta lutanju, slutnji nedohvata.
Tonko Maroević

SREDOZEMNA SIMFONIJICA
„Priobalni“ ciklus Ratka Janjića-Jobe

Istodobno dok izlaže presjek novijih radova, svojevrsnih marina pučinskoga predznaka, slikar Ratko Janjić-Jobo predstavlja se posebno i cikljusom slika okrštenih „Simfonietta mediterranea“ (Sredozemna simfonijica), za koje bismo mogli kazati da uglavnom predstavljaju priobalne motive s plićacima, plažama, uvalama i lukama. Riječ je o izrazito plošnim kompozicijama, o vizurama odozgo ili ptičjim perspektivama što omogućuju da se motiv pretvori u apstraktunu šaru, u razigrani ritam izdvojenih čestica. Autorov postupak nas pomalo podsjeća na metodologiju domaćega „pejzažnog strukturalizma“ (od Dulčića, preko Šimunovića i Glihe, do Murtića), premda se ne može zanijekati ni tipična Jobova reduktivnosti i posnost.

Na svim radovima dominira velika površina dubokoga plavetnila evidentna sugestija morskog elementa. Međutim, ona je redovito kontrastirana s rubom ili rubovima intenzivno bijele boje, što predstavlja zemnu dionicu (pješčane plaže, lukobrana, kopna). A po dominantnome plavetnilu raspršene su male štapičaste, crtićaste formacije, sastavljene od trobojnih mrlja, (crvene, žute i plave), što bi – u prepričavanju „sižeja“ – bili kupači (odnosno, u izvojenim slučajevima, brodići, jedrilice u slobodnom kretanju). Nemoguće je ne zamijetiti da koloristički troglas raspršenih čestica odgovara točkastim naznakama (svojevrsnom koordinantnom sustavu) što diskretno prate Janjićeve slike valovitih ritmova. Dakle, osim kontinuiteta plavetne prevlasti imamo i „začin“ intenzivnih, jukstaponiranih tragova čiste i zvučne boje.

Naslovivši ciklus glazbenim terminom slikar je išao najvjerojatnije za asocijacijom ritmičke razuđenosti oblika, a vođen i mogućnošću da gipke naznake gibanja „čitamo“ i kao note na partituri, gdje bi plavetnilo dakako držalo basso continuo. Koristeći se deminutivom pak kao da je htio umanjiti moguću pretencioznost, dati intonaciju ležernosti, lakoće, humora.

Kako bilo, Janjićeva „Sredozemna simfonijica“ vješto se i znalački poigrava s „općim mjestima“ dalmatinske zemljopisne ikonografije. „Simfonjeta od Jabuke“ na obzorju pokazuje karakterističan obris piramidaste hridi, a „Bolska simfonijeta“ ima prepoznatljivu konturu izduženoga pješčanog jezičca Zlatnoga rata. No ništa manje nam nije zanimljiv ni naslov „Simfonjeta pužića i nanara“, kao upućivanje u svijet bliskih malih stvari, dok „Kutna simfonijeta“ i „Simfonjeta largo“ ukazuju na autonomiju kadra, na činjenicu da su elementi komponirani isključivo po diktatu vizije a ne po potrebi imitiranja (bilo kakve, pa makar i sredozemno opuštene) prirode.
Tonko Maroević
 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski