Izložba

Iz ciklusa: restoran masovne ishrane

Izložba Ismara Mujezinovića
DRAMATURGIJA BESMISLA
Ismar Mujezinović slikar je koji je svoju poetičku zrelost i svoju prepoznatljivost formirao u razdoblju afirmacije nove figuracije, dakle sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je to trenutak općeg povratka figuraciji, ali na nov način, u kojemu su, među ostalim, urbano okruženje i suvremeno osjećanje svijeta zadobili dominantno mjesto. Istodobno, to je bio trenutak traženja novih izražajnih mogućnosti, oslobađanja neposrednosti likovnih očitovanja, čime je otvorena mogućnost nalaženja individualnih rukopisa.

Produbljeno zanimanje za društvenu zbilju tada u umjetnost uključuje suvremenu ikoniku, gradski parter i repertoar mas-medija, ponajprije filma, televizije, stripa, reklame, fotografije... Čest banalni podtekst, odnosno odstup od uvriježenih normi, eksplicitni su pokazatelji spuštanja umjetničkog djela s pijedestala izuzetnosti.Tako, ta figuracija nije značila samo povratak figure, nego i nov način njenog tumačenja.

Pojava Nove figuracije u punoj je mjeri imenovana na izložbi Novi oblici figuracije (I.Zidić, A.Karaman, G.Quien), postavljenoj u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku 1979. godine. Tada sam se susreo sa slikarstvom Ismara Mujezinovića te ga uvrstio u dionicu Ekspresivna figuracija, koju sam obradio za tu veliku problemsku izložbu. Izražajan otklon od motiva i naglašenost izražajnih sredstva razlikuje slikare ekspresivne figuracije od srodnih tijekova (radikalno-realističkog ili pak neoromantičnog). Tada je ponovno osvojen prostor ne samo za ljudski lik, nego i za neposredno pitanje o ljudskom. Ekspresivna figuracija sručuje se na područje egzistencijalnog, teži vizualizaciji istinskog stanja ljudskog postojanja, a ono se osjeća kao ugroženost, fizička i duhovna zagadjenost životne sredine suvremenog čovjeka. Znači, ovakav izraz bio je otvorena pobuna protiv optimističkog zamaha suvremene uljudbe, masovnog materijalnog boljitka, a zapravo bolnog gubljenja pojedinačnog djelatnog prostora. Danas, upravo u doba globalizacije, takav izraz i dalje posjeduje aktualnost. Ljudski lik glavni je nosilac drame, križište suprotnih pojmova ranjivosti i ustrajnosti. I dalje je rezonantno metaforičko uporište niza egzistencijalnih kategorija, usmjerenih prema središnjem pitanju ugroženosti. U Mujezinovića je ljudski lik uvijek skladbena i značenjska okosnica, ekspresivne je muskulature, bizarnih pokreta, teško objašnjivih relacija prema okolini. Sveusvemu, riječ je o ispražnjenosti međuljudskih sadržaja. Ismar Mujezinović i slikama ove izložbe govori o otuđenosti. Primjerice, u slici Bilijar (a slično je i sa slikom Odkrivanje), erotski čin u javnom prostoru nije stvar intime, nego stanje "animalne egzistencije", neprimjerenost koja govori o ohlađenoj sadržajnosti ljudskog.

U Ismara Mujezinovića takav novoslikovski pristup nije bio stvar trenutka, nego trajne zaokupljenosti. Takvom poetikom tražio je sebe još u Majstorskoj radionici K.Hegedušića (a upravo je u toj radionici mogao učvrstiti svoje nagnuće za socijalno tematiku) i tu će poetiku elaborirati do danas. I danas ga zaokuplja problem ljudskog lika u pokretu, međuodnosi likova,njihovo smještanje u prostor, skladbena dinamika napeta do granice mogućeg.Sve to zahtijeva moć rješavanja niza složenih metierskih pretpostavki. Crtež je u Mujezinovića naglašen, no uvijek ga prati i osjećanje za volumen u prostoru, oblikovanje bojom i posebno skladbena složenost.

Tenzije u Mujezinovića nisu samo likovne, nego i značenjske.Groteskna predočenja često napinje do apsurda s ironijskim primjesama. Očitavamo to i u naslovima slika kao: Strateški partner, Trula kobila, Kuhana jaja, Lov na kapitalca, Da zagrijem koljeno i slično. Subjekt ljudske pojave svojim oblikovanjem privodi statusu objekta. Tako slikar govori o otuđenosti suvremenog čovjeka, te dijagnostičkom gestom vraća izgubljenu svijest. U svojoj izraznoj razlikovnosti zadobiva pojedinačnu osobnost.

Pred nama je majstor velikih formata. Ranije su često njegovi likovi bili uronjeni u prostorni i informacijski kontekst ujednačavajuće gradske svakidašnjice. Sirovim bojama i nekonzistentnošću oblika,te bizarnošću pokreta zahvaćao je u ishitrenost "romantične" ulice, ispražnjenost komunikacije masovnog sretanja. Sada se predstavlja s figuralnim prizorima u interijeru, pa te slike možemo doživjeti kao niz kazališnih prizora, ili pak kao stripovski niz kadrova jednog te istog očitovanja otuđenosti. Sceničnost tih prizora navodi na pomisao o dramaturgiji besmisla. Prostor koji okružuje likove je prazan. Tek je s nekoliko ploha uspostavljena prostornost, dok su pojedinosti brisane širokim potezima. No te neodređene pozadine su djelatne. Upravo takve ističu ogoljelost prizora. Dakako, dijagnoza stanja ljudskosti suvremenog svijeta spoznajni je čin, pa tako čvrsta i prepoznatljiva točka, izraz i znak pronađene individualnosti.

Promatrajući i danas radove Ismara Mujezinovića mogu zaključiti da je slikar ostao vjeran svojoj ekspresivnoj poetici, koju godinama razrađjuje niansiranim mijenama.

Guido Quien