Izložba

 

The Space Theatre

Izložba Dalibora Jelavića
Među slikarima svoje generacije, djelatnima već preko dva i pol desetljeća, Dolibor Jeiavić se ističe iznimnim kolorističkim senzibilitetom i rijetkim morfološkim kontinuitetom. Naime, on se suvereno snalazi unutar zakonitosti i potencijala odabranoga medija, metodičnim variranjem uspijeva naći uvijek nova rješenja, pa ne osjeća potrebu za revolucioniranjem postupka ili za izlaženjem iz tradicio¬nalne, no ne i konvencionalne, slikarske discipline (ukoliko ne vodimo računa o povremenom izazovu filmskoga izražavanja). Pronašavši svoj put u tzv. štafelajnom slikarstvu, u uljima i akrilkamo na platnu, on nije postavio nikakve prepreke svojoj imaginaciji i temperamentnoj egzekuciji, nego koristi svaki kadar da njime krene u neizvjesne prostorne slutnje i na njemu ostavi znakove individualnoga demijurškog posvajanja.

Sazrijevajući u pluralističkoj klimi nakon prevlasti velikih ideja i relativizacije krajnje radikalnih opcija Jeiavić se opredijelio za problemsko nastavljanje modernističke autonomije slike. Uzevši kao uzor, kao jedan od mogućih uzora, slikarstvo Ive Šebalja (kojemu posthumno posvećuje ovaj izloženi ci¬klus) odlučio se strastveno baviti bojama i oblicima kao istančanim jezikom nagona i podsvijesti, kao razvijenom sintaksom proširenja našega senzibiliteta. U tu je svrhu rado načinio i koji korak unatrag, išao je preispitati iskustva nekih drugih velikih prethodnika, primjerice Miroa i Murtića, Hartunga i Soulagesa, te ponekoga od istočnjačkih kaligrafa. Svijest o mogućoj citatnosti, to jest o prilici ulančavanja različitih tekovina u električkom i neomanirističkom duhu, stavlja Jelavićevu poziciju u postmodernistički kontekst. Uostalom, slikar njegove erudicije i kulture ni ne može biti bez referencijalnosti, bez prerade primljenih poticaja i razrade univerzalnih premisa, a dobra je da Jeiavić sam izričito ukazuje na posudbe, opravdano uvjeren da pritom neće izgubiti ili zanijekati ono što je vlastitoga u svoj rad unio.

Motivsko područje Jelavićeva slikanja odavno predstavlja idejo ili zamisao svojevrsnoga svemirskog kazališta. Naime, otisci i mrlje sugeriraju kozmičke susrete, crte i prepleti umreženi su u imaginarna sazviježđa. Naravno, nije riječ o deskripciji ili ilustraciji, pa niti o scenografiji nekog znanstveno-fan-tastičnog projekta, nego o razmjeni energije između dijelova, o preplitanju gravitacionih i levitacionih tendencija, koje može dati dojam velikog praska, odnosno eksplozije ili implozije čestica.

Koristeći najširi mogući registar kromatskih odnosa, služeći se podjenako naglašenim kontrastima i razblaženim preljevima, jukstaponirajući velike površine ujednačene i sitne dionice jakoga zračenja, ovaj slikar uspijeva dinamizirati svoje prostore, stvoriti dubine i otvoriti iluzionističke prodore bez interveniranja krutim grafičkim koordinatama. Osim znalačkog stupnjevanja tonova i dramatičnih susreta hladnih i toplih partija, na djelu je i sugestivno prožimanje blistavih i zagasitih parcela. Dakle, čistim slikarskim sredstvima uspijeva nas Jeiavić uvući u svijet svojih zamišljenih transcendirajućih protega, učiniti neravnodušnim sudionicima vizualne svečanosti, ali i specifičnoga egzistencijalnog svjedočanstva.

Premda u najnovijim radovima nije uopće upotrebio kist, nego se izražavao nanošenjem pigmenta po¬moću lopatice, krpice ili spužvice, Jeiavić nije izgubio no individualnosti rukopisa, no prepoznatljivom ulogu gestualnosti. Isto tako, izloženi ciklus možda po prvi put poznaje intervenciju ortogonalnih i tvrdorubih geometrijskih elemenata, no ni to ne dovodi u pitanje dominantnu ograničenost i elastičnost uspostavljenih relacija. Malo koji bi slikar uspio ostvariti toliku bujnost i razuđenost elemenata u inače ujednačenim kadrovima, kao što to Jelaviću polazi za rukom, polazi za okom, polazi za duhom...

Tonko Maroević
 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski