Izložba

Rudi Labaš-Akriliki

Čovjeka oduvijek očaravaju prikazi imaginarnog. Iz drevne Grčke priča je o slikarima: Zeuksisu i Paraziju. Prvi je naslikao voće tako vješto da su ptice slijetale na sliku i pokušavale kljucnuti naslikane bobe. Jednom, kada majstor nije bio u radionici, posjeti ga Parazije, majstor istoga umijeća. Naslikao je preko naslikane mrtve prirode zavjesu, koju je Zeuksis, vrativši se kući, pokušao odmaknuti ispred naslikanog prizora.

Imaginarno je postalo svjedokom imaginarnog: realnost.
Rudi Labaš može naslikati sve što želi. Njegovo je umijeće izvanredno. Služi se njime da prikaže stvari i bića, no i maštu koja ih spaja u nov smisao.

Mnoštvo bića uz čovjeka nastanjuje maštu slikara Labaša i zaustavlja se u kadrovima njegovih scena. Spaja ih sklonost, strah, zajednička i oprečna sudbina. Kao što u književnim parabolama velike ribe jedu malene, kao što u trupovima riba putuju biblijski Jone, tako se u tunelima ljudskih organizama kuhaju, vare i preobražavaju svježa raslinja, sočni plodovi, drage i zaklane životinje. Bića naklonih tetošenja i pitomih dvorišta, trajno su pred okrutnim vratima čovjekove sitosti i gladi, te se u ovim dolascima i odlascima istovremeno zbiva čašćenje, čišćenje i zagađenje života.

U ravnoteži i neskladu ovih nužnosti traje i ljudska svijest s idealima i gadostima. Poput nekog ekologa slikar Labaš zapisuje zapažanja i slutnje o stanju organizma prema okolini i njihovu smještaju u prostoru. Sučeljavaju se ljudske i životinjske vrste u krvavoj simbiozi. Život jednih i smrt drugih kao da su tema mnogih Labaševih zabilješki, ponekad u gorkoj interpretaciji, često s ironijom ili s blagim humornim odmakom od smisla i besmisla pojava.

Sveci i okrutnici, pjesnici i gudači, kakav bijaše primjerice Matoš, na istoj su pozornici s apašima, tim tetoviranim pripadnicima gradskog ološa. Na njima slikar predočuje pomno iscrtane pojedinosti, detalje koji nisu samo fakat tijela i sudbina, nego oni u kontekstu ambijenta i likovne zamisli postaju znakovi.

Bijelo i crno postaju lijepo i ružno, golubica i štakor, zmija na srcu, ožiljak i bol od rane na putu spasa ili propasti.
Nije slučajno što se u spletu sličnih sadržaja kod Labaša literativno pojavljuju religijske teme s Kristom u središtu, koji pati i oprašta uprkos probijenog srca. Bol sa vjerom, život sa smrću, niti su u klupku nerazjašnjivoga zbivanja.

Tek kada se na raspričano djelo ovoga slikara pogleda iz šireg motrišta, možda postaje jasnija misao Czeslava Milosza, koje se prisjećam pred ovim slikama. "Kakav si, onako i vidiš, budući se cjelokupni prostor slaže iz znakova, znakovi se nekako osamostaljuju i slažu u alfabet radosti i muke".
Zli i dobri dusi sada su na istoj pozornici i pod svjetlom naše naklonosti. Skupovi stvari u zajedništvu aktivne mašte dobivaju dostojanstvo simbola i nisu prisutni tek u sloju opisanog. Znače više od onoga što predočuju. Uslojavanje opisanog dovodi nas do slika koje su razumne i zagonetne u isti mah.

Metafore obasjavaju neobičnim svjetlom bića i predmete koje spajaju. Od tvari i mašte stvara se izvjesna treća stvarnost - zbilja umjetnosti. Potražimo ovo imaginarno u slikama Rudija Labaša.

Mladen Pejaković