Izložba

 

Ulja i pasteli

Izložba Josipa Biffela
Daje Josip Biffel kipar morali bismo započeti s parafrazom Geneze, prisjećanjem kako je prvi čovjek stvoren od blata i kako je zatim zauzeo prostor na dotad nenaseljenoj, pustoj zemlji. Dakako, Biffel se ne bavi kiparstvom, ne modelira i ne ide u treću dimenziju, ali na njihovim djelima kao da nije do kraja prekinuta pupkovina između lika i tla, kao da tijelo i dalje raste iz zemlje i kao da ljudska put u sebi zauvijek čuva narav ljepljive tvari, vodom smiješane ilovače, od koje je sačinjena.

Na pretežnom broju njegovih slika u prvom je planu čovječja figura najčešće usamljena, katkada u paru, rjeđe u grupi - a velika pozadina zemlje (ravnice, brijega, kanjona) ne pušta je iz svojega kromatskog zagrljaja, svojevrsne egzistencijalne solidarnosti.

Prevlast drugog plana, široka panorama krajolika, nabrana ili razdrta površina polja, planine ili prodola navodi nas povremeno da pomislimo kako je Biffelovo slikarstvo uglavnom pejzažno, kako pripada tendencijama reduciranja viđenoga na bitno i kako strukturiranjem plohe prilazi na korak do apstrakcije.

Doista, barem hrvatskom slikarstvu nisu nedostajali pokušaji i ostvarenje da se iz konkretne vedute načini kompozicija upravljana ezoteričkim zakonima, da se iz zavičajnog tla ekstrahiraju neki znakovi kozmičkog domašaja, da se pogledom kroz prostor obuhvati relevantna svemirska dionica. Na pola puta između gledanja i pronicanja onostranoga područja je demijurškoga posvajanja zemljinih silnica i "zemaljskih plodova", stvaranje autonomne zbilje drugog stupnja, realiziranja estetske istine čiste strukture.

Međutim, Biffel se ni u kojem slučaju nije htio ni mogao odreći figure, tjelesnoga traga, ljudskog mjerila. Nije se želio lišiti uspomena i asocijacija. Uostalom nije pripadao svijetu arhetipskih geomorfoloških nakupina već određenim urbanim ili barem prigradskim ambijentima, koje je obilježila upravo nazočnost čovjeka. Kao ilustrator upio je ekspresionističku liriku, kao erudit oslonio se na protorenesansnu stilizaciju prostora, kao senzibilni pojedinac uronio je u atmosfere i simbole koji su ga okruživali. Na temelju svih tih komponenti stvorio je dionicu izrazito individualnoga predznaka, kojoj je ostao vjeran kroz, evo, četiri desetljeća. Razumije se, nije nipošto riječ o nekoj iznuđenoj originalnosti nego o što organskijem srastanju inače raznorodnih svojstava. Premda je Biffel tehnički iznimno znatiželjan (ogledao se i u vitrajima, freskama, mozaicima), zatim crtački posebno vješt i nesporedan, svoj slikarski specifikum sagradio je na vrlo strogim premisama, metodičnim korištenjem povlaštenih ikonografskih motiva i klasičnih kompozicionih načela.

Onaj čovjek od blata, od gnjile i gliba, od prašine i praha, možda je malen u odnosu na okolinu, ali "pazi da ne ide malen ispod zvijezda". Bifelovi agonisti nisu puka komparserija već bića stigmatizirana mukama i zanosima postojanja. Bilo da se nalaze u rovu ili na Marsovu polju, na igralištu ili u parku, na obali rijeke ili kraj mosta, pred kućom, pred ulazom u zabran ili pred nekim zidom ne junače se ali ni ne popuštaju, ne govore ali uporno istrajavaju, ne gestikuliraju široko ali dostojansteveno podnose sudbinu. Boja im je također zemljana, okerasta, žućkasta, smeđa, s mrljama sivoga, zelenoga, nagnjiloga, da bi se koji put omastili ili oblili preljevom, sjajem crljenice. Unatoč svom antropomorfizmu dominira ipak telurna, mukla patina našeg planeta izvrgnutoga solarnim i lunarnim pertubacijama.

Metafizički ili onirički karakter Biffelova slikarstva nipošto nije jednoznačan, evazivan, tek muzejski. To pokazuju neki atributi kojima se iz astralnih sfera vraćamo u bliže nam okružje: brodići, vagoni, tvornički dimnjaci, vodoskoci, prometni znaci, pontoni, bicikli, zaprežna kola dijele svoju samoću s naslikanim ljudima i umnožavaju, uslojavaju protok sugestija: efemerno zadobija auru trajnosti, a naizgled vječno biva relativizirano, prizemljeno, dovedeno u razinu što izravnije recepcije (i percepcije). Stari i dični medij rado se ogleda na novim kušnjama.

Dva temeljna problema, mislim, zaokupljaju Biffela kao slikara.
Jedan je kako od neposrednog doživljaja doći do razine simbola, kako intimni zapis pretvoriti u sliku koju može podijeliti s drugima, a pritom ne popustiti lakoj dopadljivosti i površnom dogovoru.
Drugi je problem tipa prezentacije, naravi iluzionizma, stupnja mimezisa.
Koristeći se iskustvima poliperspektivnosti kao da kombinira "žablju" i "ptičju" vizuru, a s pozivanjem na materičnost pigmenta gradi i sasvim reljefne, haptički izazovne situacije. U njegovim najuspjelijim slikama dvodimenzionalnost faktičke površine i trodimenzionalnost modeliranih (moduliranih) oblika sklapaju neki novi sporazum, dogovorivši se o zajedništvu na račun geometrijskih konvencija i usuprot pukim optičkim zakonitostima.

U nekoliko novih radova Biffelova platna je okupala svjetlost juga, rastjeravši magluštine i krepuskolarne nanose. Nećemo reći kako su pritom ostvarene (da se izrazimo tinovski) "kristalne kocke vedrine", nećemo im pridavati doslovan optimistički predznak, ali jest činjenica da u sliku sada prodire specifičan dah konstruktivnoga i jasnoga viđenja, kako je čitavu prožima spokoj razotkrivene pojavnosti.
Možda je slikar na pragu sintetiziranja svojih postupaka, jer zrelost duha omogućuje da ni vještina ruke ne smeta nevinim očima.

Tonko Maroević
 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski