Izložba

Hommage-Oton Gliha

Ulja 1955.-1997.
Postoje slikarski zapisi koji su trajna kulturna baština. I kad god posegnemo u njezinu riznicu lako ćemo prepoznati izbrušen slikarski simbol svakako jednog od najznačajnijih utemeljitelja apstraktnog izričaja u našoj sredini Otona Glihe.
Iz današnje perspektive možda se zaboravlja koliko je, već pomalo davnih pedesetih godina, trebalo imati snage prekinuti sa socrealističkom poetikom i krenuti u avanturu otkrivanja novih likovnih svjetova. U maloj sredini, bezjake društvene potpore, takva gesta zahtjevala je duhovnu i moralnu čvrstinu, jer ići zabranjenim stazama moglo se samo uz dobru estetsku opremu, visoku likovnu kondiciju i ustrajnost diverzanta koji na ruševinama realističkih kanona gradi novu viziju plastičke istine.

Oton Gliha svakako je jedan od najdosljednijih istraživača nove jezične retorike. Jednom dosegnuto autorsko pismo, u kojem do punog izražaja dolazi autonomnost likovnog govora, vjerno je tijekom nekoliko decenija postupno razvijao, bilježeći tihe tektonske poremećaje, u samom slikarskom rukopisu, i ritmu strukturnog nošenja slikarske materije. Nisu ga odviše zaokupljale stalne likovne mjene, ni zanosi stilskoga konvertitstva koji bez obzira na modna strujanja, često gube sapu s trkačima na duge staze.

Glihina ustrajna opservacija jednoga, krčkog, motiva zgusnula se u arhetipsku formu. Ikonografski znaci pejsaža izgubili su se pred pragom labirintičnih spoznaja univerzalnoga. Pojavni svijet nije više mogao zadovoljiti onoga koji je ušao u duboke slojeve podsvijesti. Jer, samo tamo duboko u nama počiva ključ kozmosa, neistraženi pejsaži, za koje treba imati unutarnje oko ako ih želimo sagledati.

U slikarskom smislu, to je značilo u autonomnosti slikarske materije i slikarskog postupka, a sa sjećanjem na duboko pohranjene doživljaje krčkih krajolika, potražiti neprekidno razvijanje poetske polifonije, čija nas vizualna glazba uznosi do snažnih plastičkih doživljaja.

Kako je samo Gliha uspijevao slikarsku gestu razviti do neslućenih osjećajnih rezonancija, a da je pritom sagledavao arhitektoniku cjeline. Mikroplan, u kojem do punog izražaja dolazi način slikarove zamisli, otkrivanje strukturiranja kompozicije u svim njezinim detaljima, građenje slike nizom nebrojenih kratkih poteza ujednačene ritmizacije, suzdržanost, ali bogatstvo pikturalne tvari, čini Glihino stvaralaštvo jednim od temelja apstraktnog izričaja u našoj sredini. I stoga mi se ova komorna retrospektiva čini više kao čin ukazivanja i podsjećanja nego potreba da pokušamo na nov način sagledati opus Otona Glihe.

Uz to, ova izložba skreće pozornost na kolekcionarski duh koji se bavi fenomenima suvremene likovne provenijencije. Jer, bez kolekcionarske strasti jedna sredina gubi vlastitu opstojnost, duhovne temelje, likovnu kulturu. Onaj živi fluid koji se širi kao opipljiv trag u svakodnevnom životu, uporište koje očvršćuje estetsku razinu jedne sredine. A Marinko Sudac, u čijem su posjedu djela Otona Glihe s ove se izložbe ukazuje kao mladi kolekcionar koji se zasigurno profilirao u snažnog pokretača koji osvješćuje kolekcionarsku strast, nakladnički duh, ali i onaj merkantilistički pristup koji može uvijek biti produktivan u svakoj sredini.

Damir Grabić