Izložba

Radost Krajolika

Izložba Josipa Trostmanna
Odavno je, čini se, Josip Trostmann odabrao motive svojega slikanja, a kroz desetljeća rada nije izmijenio ni motivaciju pristupanja platnu. Riječ je o prizorima kojima je okružen: o vrtovima i ulicama Grada i okolice, o mrtvim prirodama (a posebice vazama sa cvijećem), o perspektivama dubrovačkih zidina okrunjenih valjkom Minčete, o ponekom portretu (u ranije vrijeme)...
Razlog slikanju nalazio je ponajprije u želji fiksiranja trenutnog dojma, u potrebi hvatanja svjetlosnih emanacija, u namjeri izražavanja energije ambijenta, u ljubavi za ganius loci, u užitku kroćenja materije. Dakle, nije nipošto sporno da se svrstava u dugotrajnu ("građansku") tradiciju ugođajno-ugodnoga predznaka, da teži hedonističko-emocionalnom učinku, da računa s odjekom kod gledatelja, da boji povjerava najistančanije dionice svojega izraza.

Najrevniji pratitelj njegova opusa, Antun Karaman, ovako je formulirao Trostmannovu poziciju: "Kolorizam je u Trostmannovom slikarstvu prisutan kao svojevrsno uprizorenje impresionističko-ekspresionističkog ustrojstva oblika, ali istodobno i kao doživljaj egzistencijalne naravi".
Doista, evidentno je slikarevo empatijsko uživljavanje, čak poistovjećivanje s ambijentom koje pak rezultira dvojnošću bilježenja doživljenih senzacija i naglašavanja specifičnosti vlastita viđenja. Zato je kod Trostmanna prirodan sinkretizam impresije i ekspresije. Sjedne strane, gotovo monetovsko hodočašćenje istim predlošcima ili sličnim atmosferskim situacijama, pa neće biti slučajna niti predilekcija bujnoga raslinja starih đardina ili pak fiksiranost uz krunu Minčete (koja preuzima ulogu kakvu ima rouenska katedrala kod velikoga prethodnika). S druge pak strane, ekspresionistička sloboda uznemirene gestualnosti i nevezanosti uz lokalni ton, dapače, potreba agresivnijega signala i svjesne prostorne deformacije. Na taj način Trostmann može označavati daljnju kariku dubrovačkoga "kolorizma" (u naraštaju iza slavnoga klasičnog terceta Dulčića-Maslea-Pulitike), ali kao da dijakrono ide na starije izvore i pojačava dozu francuskoga "duha" (primljenoga valjda već posredstvom Koste Straj ili čak u najranijim susretima s Dulčićem).

Činjenica da Trostmann ostaje vjeran zapamćenim kadrovima krajolika i enterijera ne znači da njegov radni itinirer ne poznaje faza i promjena, plodnih dopuna i iskustvenih dogradnji. Dapače, sazrijevanjem jamačno uvećava autonomiju vlastitog znakovlja i sna izraza. U prethodećoj fazi, koja nam se učinila ključnom po čistoći i samosvijesti, kao da je iskušavao granične mogućnosti kolorita, na rubu bjeline i disperzije oblika. Pritom je znatno oslobodio vlastitu gestualnost i gotovo crtačkim intervencijama ušao u prostor alatna. Ako je u glazbi igra oko tišine znak krajnje istančanosti i provjere registra, Trostmannovo slikarsko artikuliranje kromatske sordiniranosti bitno je obogatilo njegov kreativni potencijal.

Prethodeću fazu možemo obilježiti dominantom postimpresionizma, jer je vibriranje zraka bilo izrazitije od obrisa predmeta, a praznina između mrlja ritmizirala je cjelinu. Sadašnju fazu međutim odredili bismo nekako u ključu postekspresionizma, to jest zaključili kako je Trostmann u ovome trenutku dao maha pretežno energičnijem polu svoje naravi. Naime, nanosi boje su znatno odlučniji, a tonski registar podignut za mnogo stupnjeva: plavo je dublje, crveno kričavije, žuto plamenije, zeleno klorofilnije. Umjesto nekadašnjih proziranja bjelina sada su podloge često izrazito tamne; modre, ljubičaste ili ultramarinske, pogotovo kad aludiraju na sjenovite partije.

Sigurnost kojom Trostmann komponira prizor svakako je ishod dugotrajnoga bavljenja, znalačkoga ekstrahiranja silnica i organskoga slaganja bogate palete. Mediteranska svjetlost impregnira sve dijelove njegovih slika, ali uporišta su najčešće u gustim plavilima i u prozračnim ili zlaćanim žutilima. Na odmjerenom kontrastu toploga i hladnoga zasniva se uvjerljivost većine rješenja, a "visoki sjaj" žutonarančastog dijela partiture prebacuje zemaljske, domaće motive u oniričke, nadrealne, eterične sfere žarko pozitivnoga predznaka.

Trostmannove slike kao da su nastale u popodnevnoj siesti, kao da nose duh ladanja, kao da su snivane na teraci kakvoga gosparskog ljetnikovca. Zato bi bila grehota ne prizvati u pomoć svjedočenje najnadahnuti]ega suvremenoga dubrovačkoga pjesnika, koji se pritom oslanja na primjerenu formulaciju najvećega klasika iz Grada. Piše tako Luko Paljetak: "Slikar Josip Trostmann zapravo je čovjek zatravljen u sunce... U ozračje Trostmannovih slika može se smjestiti svaki san kojeg učinak još traje... U Trostmannovim slikama vlada, kako to kaže Držić, veselo i slatko vrijeme od prolitja, gdi ga ne smeta studena zima, i gdi ruži i razlikomu cvitju ne dogara gorušte ljeto. One su priručnik za vođenje ljubavi s neistrošivim Suncem". Paljetkovim nenadmašivim riječima možemo, na razmaku desetljeća, pridodati samo to da Trostmannove slikarske protuberance nipošto nisu izgubile na intenzitetu, daje njegov apolonski zagrljaj s motivom djelatan i upravo dionizijski poticajan.

Tonko Maroević