Izložba

 

Krajolici Škrnjug Ljube

Događanje i stanje, mjena i stalnost rasponi su zbivanja pejsaža i veduta u slikarstvu Ljube Škrnjuga, koji u realističnosti razrade motiva ili njegove stilizacije donosi ugođajnost kraja. No u prepoznavanju posebnosti sredine, te doživljaja i pristupa slikara leže razlike u interpretaciji predloška. One bitnije ne "raslojavaju" Škrnjugovu stilistiku već označavaju utjecaj ambijenta u gradnju slikarske scene. S jedne strane Zagreb a s druge pejsaži Dalmacije, Istre, Zagorja i Slavonije, a povremenim ulaženjem u zakutke mediteranskih gradić.
Zagreb je konstanta Škrnjugovog interesa, u kojem ne traži spomeničke aktivnosti, već najčešće na gradskoj periferiji otkriva trajanje, i bez prisustva likova život grada. Čestim navraćanjem srodnoj izglednosti, koja početke bilježi još u djetinstvu umjetnika, približio je opisnost znaku, zaustavljenom stanju s prizvukom metafizičkog. Time skladišta, tvornice, stari kućerci dobivaju karakter spomeničkog, postajući ekvivalent raskošnim fasadama palača i crkava. Livade na rubu grada nisu ništa manje privlačne od trgova i parkova. Škrnjug je sabrao ova sjećanja, te svaki zastanak u djelu grada koji nestaje, budi emocije. Slikar ih možda neće samom sebi priznati, no one su zasigurno bile put nostalgičnom. S likovne strane kompozicijska horizontalna razdjelnica i tonsko nijansiranje boje. te odmjereni akcenti svjetla tvore jasnoću prikaza, vanjskog okvira sadržajnog produbljivanja, atmosferu sjetnosti i tjeskobe. Ali i radosti, no utišane,u ugođaju, bar blago udaljen od konkretnog.
Škrnjug je povjesnost zdanja centra grada bez citiranja činjeničnog osjetio u običnom, no ništa manje karakterističnom. Istina ponekad je zašao u tkivo grada, njegovu punu urbanost, ali ponovno su to mjesta svakodnevnih prolazaka i promatranja na putu od atelijera do stana. Zvonimirova je to ulica, koje segmente u varijacijama srodnog, a mjerom opisnog Škrnjug donosi. U svakom slučaju Zagreb je motivska vrijednost izvan treptaja trenutka,nije tek impresija već "racionalizirana spontanost", Zagreb koji u krajnjoj redukciji predmetnog , sažet je u liniji horizonta, s tek ponekim fragmentom, plohom arhitekture. Slični koncept s linijom koja sastavlja i rastavlja zemlju i nebo primjenio je Škrnjug u ravničarskoj Slavoniji, s umnožavanjem crte podjelnice, te i uredne oranice i nemirni oblaci bivaju podvrgnuti tom početnom kompozicijskom redu. Ali boja i potez stvaraju razigranost površine, bilo kolorističkom otvorenošću, bilo pastoznošću namaza.
Gradacija svjetla produbljuje horiziont, u slikarskom dojmu nemjerljiv pravac koji "jednolikost"scene prenosi u doživljaju prostora i izvan granica okvira. Ipak svojevrsna egzaktnost u odmjerenosti ritma ovom vidu pejsaža daje oznaku stanja a ne zbivanja, situacije svojstvene sintezi prikaza zagrebačke periferije.
U krajnjoj konsekvenci nenametljiv je to Škrnjugov put ka mogućnosti apstrakcije, no koja ipak ne odgovara njegovom senzibilitetu. S formalne strane slika bi mogla biti tek dijalog ploha, ali je i njihova realistična prepunjena sadržajima stvarna. Slavonija je slikovita svojim šumarcima, selima, poljima približenim naseljima, šlepovima na Savi u Brodu, raznolika u godišnjim dobima. Ispunjena ljepotom kojoj se Škrnjug u marnosti provedbe istinski veseli.
Ostajući dosljedno uz horizontalni format slike, uz kadar kojim promatra svijet. No i u položenosti osjeća se uzlet, bar djelomično prisutna vertikala poglavito u svjetlu prožetom i dinamičnošću boje promjenjivom prostoru juga. U Dalmaciji i Istri Škrnjug je "zaboravio" na svjesna i razložna "ograničenja" postavljena u tvorbi Zagreba i ravnice. Slikarski nerv spontanog iskaza maksimalno je došao do izražaja. Postoji kutak Lijepe naše koji Škrnjug posebno voli. Radi se o crvenilom crijepova zanimljivih krovova, i rustikalnim kamenim ziđem građenim, zbijenim Rovinjem. Uz trag mora i otvorenosti neba posebno lijepim motivom. Škrnjug mjenja ralkurse, uspjevajući i detaljem dati ukupnost grada. Brodice, šumarci, polje plodne istarske zemlji sastavnice su njegovog slikarskog putopisa, s djelima neposrednog susreta, gdje je razigrana boja vodilja događanja. Ljetne su to bistavosti prenijete u formu (često u tehnici tempere) nekom krokijevskom lakoćom. Konstrukcija slike je čvrsta (formirana u zagrebačkim prizorima) te na njoj Škrnjug otvorenošću boje i geste interpretira promjenjivost i bogatstvo, u raznolikosti i promjenjivosti krajolika. Blizina mora osjeća se i na kopnu, te su i bonace, bure i juga dio pejsaža tek s mirisom mora. I razumljijvo da tada stalna mjena pučine odredi i slikarev potez.
Škrnjug se kadrom slike koncentrira na isječak motiva, no doživljava ga mnogo šire, te je u slikarskom fragmentu ljepote čitav prostor iz kojeg proizlazi. Privlači ga motiv kada je samostatni sažetak pejsaža većeg zemljopisnog prostiranja. Vidje to sinteze koja ne isključuje razigranosti, koloristički "udar", "šetnju" svjetlosti površinom.
Ljubo Škrnjug već pola stoljeća prisutan je na hrvatskoj umjetnosti ostajući vjeran klasičnoj estetici slike. Dosljednošću koja ništa nije izgubila na svježini, sva desetljeća obilježena su radovima u kojima se i znano doimlje novim. Poradi produbljivanja doživljaja i likovne napetosti. I njegovi mali pomaci ravnopravni su (a možda i istinitiji) od skokovitog i eksperimentanog u umjetnosti vremena, kojeg je Škrnjugova poetika sastavni dio.

Stanko Špoljarić
 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski