Izložba

Slike 1979-1999

Izložba Željka Hegedušića
"Slučajnosti u smišljenom likovnom postupku" naziv je slike Željka Hegedušića koja sjajne označuje karakter njegove umjetnosti. Svaka od ideja utkana u sadržajnu slojevitost Hegedušićeva opusa ima jasnoću i osobnost pogleda na probleme suvremenog svijeta, na egzistecijalna pitanja, na drame i dileme svakodnevnog, u slikarskoj provedbi kreativnom igrom osnovna potka dobiva karakter neočekivanog. No sve predvidljivosti i napredvidljivosti uklapaju se u znanu Hegedušićevu stilistiku, poseban vid figuracije, u kojoj likovi predmetno svojom asocijativnošću značenja otimlju se bik kakvoj jednoznačnosti. Paradoksalnošću potencira se značenjski sloj djela s prizorima često postavljeni« na granicu realnog i imaginarnog gdje je zbivanje - dovedeno do apsurdnog.

Svjesno i podsvjesno, racionalno i slučajno prožimaju se u jedinstvenosti dojma, iskaza umjetničke; uzbuđenja, snažne reakcije na aktualne događaje. Ili stanja opterećujuća - čovjeku, od otuđenja, tjeskoba, nesnalaženja u rješavanju elementarnog. Hegedušić britkošću kritičara (ali s notom humornog) si ili om se obraća tim pitanjima, dilemama i sumnjama naznačujući problem, otvarajući mogućnosti rješenju Razumljivo njegovo djelo je iskreno i uvjerljlivo da bi se poistovjetilo s plakatskom angažiranošću, ali da nije indiferentno na muku pojedinca (u kojoj se prepoznaje i trag vedrine) isto tako je točno.
Fascinantno je da Hegedušić usprkos godina vrijednih svakog poštovanja i velikog opusa (sedam desetljeća stvaranja bilježi njegova biografija) ne pokazuje ni malo zamora, niti u naboju djela, ni sposobnosti u dijagnosticiranju stanja koja ga kao umjetnika i čovjeka moralne vertikale intrigiraju Motiv, temu, svodi na bitno, na neki način do znaka, da bi ih u tijeku nastajanja slike razvio u sraz i sklad oblika, dijaloge formi, unošenje simboličnog (ponekad s približavanjem enigmatskom) koje omogućavaju različite razine interpretacije. No misao umjetnika nije time narušena, već se neprekidno obogaćuje. Svojevrsna "literarnost" preobražena je u likovnu zgusnutost, inspiracija u složenost ( i kompozicijsku preglednost) slikarskog polja.
Na početku spomenut slučaj ipak je "režiran" iskustvom umjetnika, te tako mrljoliki crteži, spontanitetom geste ostvaren preplet crteža, (poput svojevrsnenog psihograma) stvaraju karakterističnu hegedušićevsku strukturu plohe koje su sastavnice i oblici čitke siluete. Oni ljudskog obličja, zoomorfni ili amorfni, utkani i oslobođeni od fonda slikarske ukupnosti, metamorfozirani u svojoj tvarnosti i stvarnosti, te uzdignuti od tla. Komponenta metafizičkog nije nikako udaljavanje od pitanja i zlokobnih stanja koje Hegedušić analizira već upravo obrnuto. Taloži zemnog u iskoraku irealnom ostavljaju bez doslovne opisnosti, no bit je vidljivija provedena scenarijem Hegedušićeve ikonografije. A ona je izvan svakog znanog ključa, zbunjujuća u povezivanju aktera, identifikaciji znaka i života, likovnog i sadržajnog.
Lik, detalj, gigantizacije malenoga, do mrlje svedenost monumentalnog, stilizacija realnog i deformacija realističnog, segmenti su što egzistiraju u nemjerljivm prostorima slike, povezani nitima crtovlja i treptajem boje u organizam kojem prijeti raspad. Hegedušićeva definirana slika je otvorena, oblici su čitki i nagrizeni, a okoliš odabrane predmetnosti hladan i pulsirajući. I boja i blistava i mukla (nikako se Hegedušiću ne može poreći kultivirana koloristčka osjetljivost) jer njen karakter ovisi od vitaliteta svake partikule sadržajne križaljke. Vertikala i horinzotala, koordinata lebdećeg, nenametljivih odradnica kompozicije slike, u kojoj prasak boje, mrežasti izdanci događanja boje, ili čista ploha boje od slikarske autonomnosti postaju dio "priče".
U kojoj ima začudnosti ali i ironije, prisutne i u orginalnim nazivima radova. Jer nedavni strašni rat (slikarski ga je Hegedušić gotovo anticipirao) vjerojatna ekološka katastrofa, licemjerje pojedinca i društva, sudbina umjetnosti već i kroz imenovanje djela otkrivaju i stav i likovno rješenje. Kadrovi slike i lomnost njenog postora sabiru strukture organičkog, koje se s jedne strane kreće kondenzaciji oblika, a s druge strane na putuje ništavila. U djelu kojem usprkos svega ne nedostaje optimizma.
A bilo bi i nemoguće izdržati u radosti i muci slikarskog traganja da iznad svega nije bilo, bez patetike rečeno, ljubavi za umjetnost. I ovaj isječak u posljednja dva desetljeća (među kojima je nekoliko ovogodišnjih ostvarenja) održava stvaralački luk doajena hrvatskog slikarstva, kojem je bjelina platna uvijek novi izazov, a životna mudrost daje mu pravo da se prošlosti i sadašnjosti obraća s distance, polazeći od svog sudioništva u vremenu, s dubokim razumjevanjem zbivanja.

Stanko Špoljarić