Izložba

Izložba Željka Mucka

Premda su ove slike pred vama nastale u vremenu kada umjetničko i estetsko nisu sinonimi, lako je, i bez tananih analiza, uočiti da našeg slikara prije svega interesira lijepo. I kao mamac i kao cilj. On, u početku, doživljava lijepo kao dopadanje, kao nešto kratka daha. Za njega je to divljenje razrogačenih očiju koje, svjestan je, ne može dugo trajati. Vatre što podržavaju to iznenađenje i ushit, ubrzo se gase. Ipak, i taj trenutak je Željku Mucku dovoljan da prilagodi gledatelja sebi, odnosno da ga pripremi na kompleksnost koja je izričajnim dometom ono što obično svodimo pod termin umjetnost. To je autonomija koju možemo procjenjivati isključivo umjetničkim argumentima, odnosno u ovom slučaju težnjom prema čistoj likovnoj viziji koja treba, pomoću forme (slikovitosti a ne sižea) denaturalizirati slikarev subjekt. U provedbi istoga, dobro mu dođe prirođena lakoća kojom njegova likovnost, njegove slike, pronalaze subesjednike u iskustvu gledateljeve percepcije. Ova umjetnost se obraća cijelom biću. Onako direktno. Kao muzika. Osmozom, rekli bi fizičari. Kad je zadovoljen taj osnovni uvjet, dakle ta laka korespodencija između primatelja i davaoca, onda je sve drugo lako. Kad kažem sve drugo, mislim na finu premetaljku u likovnom tkivu ovih slika. Mislim na finese koje će dati osobnost čitanju, odnosno na komentar proistekao iz druženja naslikanog s jedne strane, i likovnog iskustva gledatelja, s druge.

lako na ovim vedutama i mrtvim prirodama sve izgleda uhvatljivo, istina je da nema te analitike koja bi pokrila i otkrila sve razloge kojih su pune ove slike. Zapravo, gledatelj može isključivo osobnim i emocionalnim ključem nastaviti tamo gdje je pamet, nemoćna, zastala.

Oblici i boje teže skladu kojim se zapravo "postiže vizualna lagodnost" nešto što je recimo "analogno udobnom naslonjaču za odmaranje" (Matthew Pricharda). Kako bi sve skupa bilo čitko "elementi slike moraju biti podešeni tako da oko s lakoćom nalazi njen fokus". Oko je komodno i uvijek traži oslonac.

Pred vama je likovnost koju nije teško preporučiti, a koju je istovremeno šteta analitički secirati. Stoga bih vam predložio stari, jednostavniji recept. Slijedite boju i eto vas, za čas, u likovnoj raskoši radi koje je vrijedno vidjeti ovu izložbu. U recepciji ovog slikarstva boja će vas komodno, bez intelektualnog napora, uvući u senzibilne meandre svoje izražajnosti. Doživjet ćete je kao duboku višeslojnu jasnoću, u kojoj je ugođaj važniji nego priča. Naime, slikara više intrigiraju međuodnosi boje nego sami oblici.

Ako se, možda nepravedno, zadržimo samo na njegovim vedutama, uočiti ćemo da se neke od njih predstavljaju kao likovni zapisi bliski motivu iz prirodne zbilje. One streme trećoj dimenziji, dubini, perspektivnom prodoru. Prisiljavaju oko da zaroni u sliku.

Radeći druge, ovdje izložene, vedute , slikar će se, kaleidoskopskim sistemom prestrukturiranja, udaljavati u svijet koji egzistira po isključivo likovnim pravilima. One ostaju u plohi slike, u kojoj se koloristička masa, često nalik Klimtovskom patchworku, trokutastom kompozicijom propinje od donjeg prema gornjem rubu slike. Ta plošna žudnja prema gore poduprta je donjim rakursom iz kojeg je motiv viđen. Normalno je očekivati da taj zamišljeni kompozicijski trokut izvuče tu ritmičku potentnost, da je ispuhne u nebo. Međutim, Mucko ne razmišlja u stereotipima. Umjesto takve "normalne" reakcije slikar ublažava spomenuto propinanje dvama ventilima. Najčešće su to dva zvonika koji trokutnu kompoziciju primiruju u četvrtastu. Pritom je, ona prvotna trokutna zamisao, premještena u glavu i odakle nastavlja žestiti ritam ovih slika. To udaljavanje od motiva je toliko artificijelno da .vjerojatno, ni sam slikar, nakon kratkog vremena, ne bi mogao locirati mjesto odakle ga je iz prirodne zbilje pokupio.

Ovo su slike za zrele ljude, za znalce, za strpljive. Namjenjene su onima gipka duha kojima je svijest i podsvijest u jednoj receptivnoj ravni.

Andro Filipić