Izložba

Izložba Stjepana Jozića

Promjene na koje smo kod slikara najčešće navikli, sastoje se u izmjenama osobnih odrednica stila i likovnoga govora kod prelaska iz figurativnoga u apstraktni način realizacije djela. Nerijetke su današnje izmjene medija i likovne sintakse u vizualnim umjetnostima. Laka dostupnost informacijama, uvjetovala je nagle „skokove„, brze izmjene sintakse uspostavljajući tako jednu opću kvalitativnu relativnost u životu sadašnje umjetnosti. Uvijek je stvarnost sazdana od suprotnih pojavnosti, ideja i vrijednosti koje simboliziraju raznolike umjetničke individualitete. Nije upitna samo simultanost onih poetika i osobnosti koje prezentiraju umjetničku bit trenutka, već i simultanost sadašnjih i povijesnih poetika, onoga što je svojstveno razvojnoj fazi koja prolazi, s onim karakterističnim u razvojnoj fazi koja traje ili se rađa. Umjetnost se javlja kao esencija koja postoji u različitim vremenskim i prostornim momentima, što znači i u različitim formalnim strukturama. Stoga je izuzetna uloga onih umjetnika koji čuvaju veze između jučer i danas, unoseći u današnjicu vrijednosti jučerašnjega pridajući joj istovremeno njene odjeke i profile. Zahvaljujući njima, svaki razvoj je lišen oštrih potresa, organski je cjelovit, dublje motiviran, te životnije zasnovan.
Stjepan Jozić ovaj put ima kao i ranije dvostruku zaslugu: mijenja se po svojoj unutarnjoj nužnosti i pri mijenjanju ostaje vjeran sebi. On je „slikar kontinuiteta“ klasičnoga umjetničkoga obrazovanja. Pojavio se u našoj umjetnost početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, neposredno nakon završene zagrebačke Akademije, u doba ponovne restauracije klasičnog medija slikarstva koje u postmodernoj umjetnosti nije izostavljalo komplementarna iskustva dvadesetog stoljeća. Jozić je slikar klasične koncepcije djela, sigurne ruke i „čista oka„. Stoga je ovu izložbu gledatelj u prilici dvojako tumačiti: kao dio prepoznatljive figuracije, u onim cjelinama koje se odnose na transpoziciju u evociranju veduta europskih gradova i to kroz izbor njemu interesantnih motiva; te kao dio specifičnih unutrašnjih duhovnih previranja s predznakom lirske apstrakcije proizašle iz njegovoga opredjeljenja ka poetskom realizmu u restrukturiranju i sublimiranju predhodnih iskustava te svođenju svih putova u jedan tok. Stoga je dio izložbe, koji se odnosi na, uvjetno rečeno nefigurativni izričaj (jer i u tim slikama možemo pažljivije ih promatrajući pronaći figurativni kadar kao isječak antropomorfne zbiljnosti), više sinteza prebogatog iskustva avangarde dvadesetog stoljeća, nego promjena sintaksi unutar osobnoga stila. Prekoncepcija je sadržana u zadržavanju duktusa uz suptilno sužavanje palete u pojačanim kontrastima bojanih odnosa uz isticanje psiholoških značajki boje same. U figurativnom dijelu ove izložbe moguće je u slikarstvu Stjepana Jozića pratiti karakterističnu crtu njegova talenta i sublimiranoga znanja kroz duboku, ozbiljnu i nadasve suptilnu orkestraciju boje u uravnoteživanju prostornih i kompozicijskih odnosa.
U udaljavanju od predmetnog svijeta, Jozić ima intelektualni i asocijativni pristup umjetnosti avangarde u svom osvrtu na apstraktni ekspresionizam, akcijsko slikarstvo i europski apstraktni pejsažizam. Negdje su uključeni i prepoznatljivi antropomorfni isječci u opću asocijativnu koncepciju djela. Sinteza se očituje u suptilnom preplitanju realnoga i aluzivnoga, lirizma i dramatičnosti, oblika i boje. Jozić pridaje svojim zapisima vijugave pravce i ritmove u kojima se, gesta vođena razumom i intelektom u impresiji momentalnog uzbuđenja, uz intenzivirani kolorizam i originalnu ikonologiju, pojavljuje kao nositelj slike. Ovom izložbom pokazuje sebe kao slikara aktivne recepcije i promišljene improvizacije u slikarskoj slobodi koja od Kandinskoga do danas, slijedeći nagon „ unutarnje nužnosti „ ništa nije izgubila od svoje važnosti i sveobuhvatnosti.

Ivica Belamarić