Izložba

 

Izložba Miljenka Bengeza

Kladio bih se da su fanovi slikarstva MILJENKA BENGEZA isti oni koji vole da ih melodija vodi u srž muzike. Njima je lijepo i lagodno s ovim slikarstvo Lijepo kao likovni ekvivalent melodiji ovdje je rafinirani vodič u kompleksnost ovih slika. Druga je priča onih koji imaju potrebu sami sebi obrazložiti, predočiti, odnosno racionalno usustaviti viziju ovog slikarstva. Oni imaju kompleksniji zadatak. Ali svatko ima svoje poslanje i njega se treba držati.

Uz lijepo ovdje, na ovim slikama, očito je najvažniji crtež. S blagom zadrškom možemo to prihvatiti. Naime, sljubljen s vidljivim svijetom našem se slikaru crtež, s vremenom, činio previše matematički određen, prestrog, geometrijski, jer mu je obrubljivao kreativne slobode, pa ga je on omekšao razlivši onako akvarelno boju među, ali i preko, linije crteža. Svaki se oblik difuzno odnosi prema svome susjedu. Rekli bi, pačaju se jedan drugome u integritet. Do te difuzije oblika dolazi poradi uključenja ‘više očišta’, više rakursi. Tom svojom posebnošću slikar istovremeno uvlači i izvlači gledatelja iz slike. Ali vratimo se crtežu. Primijetiti će te da naš slikar koristi specifičan crtež. On nije ni neobavezni, vragolasti kroki ni skulptorski, konačnošću zaokupljen, zatvoren crtež. Njegov način crtanja možemo pronaći u općoj memoriji, u zamišljenom arhivu crteža, a znamo ga kao Picassoov. Jasno, nije ga on izmislio ali ga je aktivirao i popularizirao.
Naime, plemenito porijeklo dviju crnih crta kojima naš slikar okuplja svoj crtež u visoku suvislost urbanog saća poznate su evropskom slikarstvu još od Picassoovog ‘Stajaćeg ženskog akta’ iz 1910. Zašto ta slika a ne neka sličnog likovnog pledoajea Braquea ili samog Picassa? Zato što je, kako se odavno zna, Braque ‘ volio te crne linije razbacati preko platna kao redovan uzorak’ dok su za našeg slikara, kao i za Picassoa, bile ‘osnovna građa vidljivog svijeta.’ Etabliran od kubista, a prepoznat kao vrlo upotrebljiva novost ta vrsta crteža, kao opće stanje duha prihvatili su mnogi avangardni slikari; kao svoje crtačko opredjeljenje. Njihovim nestajanjem sa likovne pozornice ugasio se i interes za njega. I sada ga ponovno prepoznajemo na ovim slikama pred vama. Više kao naum nego realizacija.

Zašto se slikar priklanja toj vrsti crteža? Ili je crtež u njemu ili mu se čini najadekvatnijim sredstvom da likovno realizira svoje saće-strukture. Trećeg odgovora nema. Jedno ili drugo, sigurno je da mi tu upotrebu doživljavamo kao jednu jedinu moguću u artikulaciji ovako zamišljenog likovnog svijeta. Pritom je manje važno i stvar je znatiželje, je li struktura saća trebala posebnu vrstu crteža ili je posebni crtež prirođen slikaru tražio sebi adekvatnu likovnu strukturu. Najvažnije je da je sretna okolnost sljubila dva jedno drugome pripadajuća likovna elementa. Formirajući urbanitet strukturom saće. Čiji je geometrizma liberalniji od onog košnice.

Važno je registrirati da je taj izvor iz kojeg je, s razlogom pretpostavljamo, krenula ova likovna rijeka, i kojeg je danas na svom ušću pored kojeg se nalazimo gledajući ove slike, teško prepoznati. On je, naime, odradivši svoje, evolucijom slikareve misli usmjeren drugim putem. Drugim, samo za njega iskopanim koritom. Pred nama su vrlo efektna likovna uobličenja koja se najprije potvrđuju kao autohtonost koja voli svoj stav oprobati analogijama ali i diskursom sa svojom likovnom okolinom.

Jer, očito je, naš je slikar svjestan da’ stvari nisu nove nego da se samo mijenjaju njihovi međusobni i kontekstualni odnosi’. Stoga, on preferira crtež, ali, kad već koristimo velike meštre, kada koristimo poznato da bi objasnio ono što želimo, kažimo, u Matissovskoj maniri blaži, neutralizira nekadašnji Picassov geometrizma. Pustivši se svojom vizijom slikar se rađe okreće finesama tehnika kojima realizira svoje slike nego svojim, ako to jesu, praizvorima, koje smo usudili ovdje etablirati. Pa akvareli idu svojim usko stručnim putima u kojoj bjelina podloge papira ravnopravno sudjeluje u likovnom uobličenju kao svaka druga upotrebljena boja. Stroga i određena onako drži ravnotežu lazurno nanesenim bojama. Koje su sestre onima u ulju. Ali samo to.

Taj osjećaj da se je boja povukla prema sredini slike, očita na akvarelima, nestaje u slikanju u ulju. Podignut ‘vodostaj’ boja pokriva na uljima čitavu površinu slike, pa, s jedne strane,slikaru vjerujemo kad kaže u jednom intervjuu da su mu akvareli priprema, ali nam povratna informacija naših senzora predstavlja njegove akvarele i kao laboratorij u kojem su odnjegovana njegova ulja, ali i kao kreativnu posebnost,posebitost koja je proistekla samo iz svoga razmišljanja.

Svjesni smo da su ove slike bogatstvo koje je sročeno kao isključivost koju treba doživjeti a ne odgonetati. Stoga blago onima iz prve rečenice ovog predgovora koje ne muči potreba za diskurzivnim odnosom prema svemu oko sebe. Mi znatiželjni, koje, nadam se, niste doživjeli kao pedante, stigli smo, premda mukotrpnije, do istog zaključka kao i naši prije spomenuti prijatelji. Izrečen kao pohvala, on glasi: Popijte koliko god više možete, ali shvatite, ovo je zdenac bez dna.

Andro Filipić
 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski