Izložba

 

Jadranski poliptih

Uz novi slikarski ciklus Mile Skračića
O djetinjstvu starih gradova uz hrvatsku obalu, o njihovim patronima i venerabilnim biblijskim motivima iz mediteranskih svetišta
Djelo slikara Mile Skračića čvrsta je i neraskidiva karika u obnovi hrvatske figuracije. Rekao bih danas s pouzdanjem - povijesna karika. Ova je činjenica, nažalost, i prečesto zanemarena zbog isključivosti one kritike koja je prihvatila avangardne trendove kao jedinu povijesnu mogućnost naših dana. Cijena ovakva pristupa bila je, kako znamo, previsoka i za europsku umjetnost: poznato je kojom su neofitskom žestinom nastupili avangardisti razarajući pred sobom sve ono što je po bilo čemu potsjećalo na tradiciju. Ova je trendovska lavina odnjela sobom u nepovrat ne mali broj darovitosti i vrijednosti.

Premda nikada nisu dovedeni u pitanje Skračićeva osobnost i visoka razina njegova slikarstva, njegova je povijesna participacija nerijetko prešućena i zaobiđena. Nažalost, Skračić je, što je i shvatljivo za njegovu generacijsku pripadnost, od svog slikarskog starta, početkom šezdesetih, otvoreno ukazivao na svoj interes za sva pitanja nove umjetnosti, ali uvijek na svoj način: nije, izgleda, bio dovoljno radikalan u svim zahtjevima potpune negacije tradicije, čime se, dakako po ocjenama dogmatičke kritike, odvojio od "magistralnih povijesnih tokova". On je nove ideje shvaćao, prihvaćao i "prerađivao" isključivo na svoj način, svojom senzibilnošću i likovnim odgojem, inzistirajući na njihovoj "lokalnoj" prepoznatljivosti i ukorjenjenosti u dalmatinskom ambijentu, a to se, dakako, nije uvijek i bezuvjetno uklapalo "bjelosvjetske trendove", u dogmatičke sheme europske avangarde, u zanose i borbenost obraćenika. Premda je Skračić u određenom razdoblju i prihvatio neke oblike "nefiguracije", oni nikada nisu doslovno preuzeti iz avangardnih trendovskih manifesta bile su to osobne varijacije određenih simbola i sasvim "čitljivih" motiva. Ono što je Skračić "izgubio" u svom "raskoraku" s dogmatskom avangardom, na drugoj je strani dobio kao preteča postmoderne zauzevši istaknutu ulogu u obnovi figuracije naših dana.

Godinama pratim Skračićev osebujni pristup i način cikličke obrade motiva, u čemu. dakako, nije primarno samo pitanje motiva: slikar uz motiv vezuje i odgovarajući metjerski pristup koji je u punom suglasju s motivom. U pristupu ovim cikličkim cjelinama vidljiv je onaj "dubinski iskop", naglašene su upornost i dosljednost. Očit je onaj postupak "do iscrpljenja", do trenutka u kojem se više "nema bilo što nova kazati". To je umjetnost, slikovito rečeno, sa zanemarivim kreativnim "otpadom". Ovaj i ovakav metodološki pristup ni u kom slučaju ne unosi bilo kakva ograničenja i ne sužuje slikarev interes za mnogostranost aktualnih istraživanja. Naprotiv, upravo je ovaj pristup zrcalni odraz uznemirene radoznalosti, dosljednosti i ispitivalačke strogosti.

Sve se ovo i potvrđuje u novom Skračićevom ciklusu "Jadranski poliptih", ciklusu slikanom na motiv starih gradova uzduž jadranske obale, od Pule do Dubrovnika. Motivi gradova (Split. Dubrovnik, Trogir, Murter, Šibenik, Zadar, Korčula, Pula, Senj) "sažeti" su na zavjetnu maketu u ruci zaštitnika grada ili su slikani po predlošku starih gravura. Ovo ozračje gradova "dok su još bili bijeli", unosi u Skračićeve vedute šarm heraldičkih znakova, starih dagerotipija, poetizira ih do izvornosti dječjeg crteža, vraća ih u njihovo djetinjstvo srednjovjekovlja dok su još bili "igra" pučkih graditelja. Ovi su Skračićevi gradovi izvan sheme (post)impresionističkih vedutista: pod okriljem svojih patrona, uglavnom biskupa, oni su vraćeni svojoj dalekoj prošlosti, svojim anonimnim graditeljima i urbanistima, svojim zidinama, kampanelima, palačama, dinamičnim obrisima koji se odražavaju u morima. To su gradovi sa crkvenih zastava na procesijama, s heraldičkih znakova iz povijesnih listina, S dubokim korjenjem u povijesnom sjećanju. Gradovi koji bi u sretnijim povijesnim uvjetima, ostali oslikani na (danas golim) zidovima naših gradskih vijećnica, kao što se to dogodilo s povijesno sretnijom Venecijom, Firencom Sienom.

Uz ove vedute starih hrvatskih gradova Skračić izlaže i niz sakralnim biblijskih prizora, uglavnom iz Kristova života. Potsjetimo se, usput, da Skračić nije sakralni slikar novijek razdoblja koje favorizira sakralnost. Njegovi su sakralni motivi slikani slobodno i moderno, ali, kao i u urbani vedutama, svojim pozlaćenim pozadinama i svodovima unose dražest bizantijskih ikona. To je onaj mistični prostor koje je znala oslikati samo ruka majstora u eremitskoj izolaciji Mi smo na izvorima, u samom djetinjstvu slikarstva, u poetskoj potrazi za izgubljenim vremenom, u prustovskoj lančanoj asocijativnosti s kojom se vraćamo djetinjstvu gradova i biblijskih motiva. Može li slikar ovog našeg aleksandrinskog doba zaželjeti više od ovoga?

Josip Depolo
 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski