Izložba

Izložba Željka Lesara

Dva desetljeća nakon diplomiranja, kroz dvadesetak samostalnih izložbi, slikar Željko Lesar je ne samo dokazano zavidnu vještinu snalaženja u različitim likovnim žanrovima nego i postavio kordinate određenoga indi¬vidualnog pristupa. Ne prekidajući nikad vezu s viđenim poticajima, održavajući emotivnu i mimetičku napetost zadanog motiva, uvijek je nastojao iz predmetnog ili figuralnog predloška ekstrahirati bitne sastojke i povezivati ih logikom novostvorene linearne i kromatske cjeline (da ne kažemo, pretenciozno, strukture). Dakle, uvjereni" figu¬rativa" s programom lapidarnog, sinteznog, pročišćenog izražavanja.

Prošao je Lesar mnogi tematskim ciklusima (portreti, tijela - ne sasvim aktovi, ne baš torza- pejzaži i mrtve prirode i okušao se na raznim tehničkim i disciplinarnim područjima (ugljen, tuš, gvaš, akrilik, ulje), izmjenjujući prit¬om preferencije za linearnu artikulaciju ili za tonsku gradaciju, odnosno za grafičke ili kolorističke efekte. Nema dvo¬jbe daje najveću zrelost i odgovarajuću (suzdržanu, metjerskom strogošću i organskim senzibilitetom ograničenu) slobodu stekao i pokazao u kompozicijama objekata na stolu i u krajolicima s neizbježnom arhitekturom kuća i crka¬va. Tražeći u samim povodima i izazovima slikanja premise geometričnosti i kristaličnosti (makar s dalekim pris¬jećanjem na Cezanneove primjer) svoju je kreativnu akciju mogao dalje razvijati prema individualnom duktusu i fik¬siranju afektivnog odnosa što se očituje zračnošću, prozračnošću atmosfere.

Najizrazitiju reduktivnost ostvario je Lesar u mrtvim prirodama, u aranžiranim postavama boca, čaša i vaza, s ponekim stručkom cvijeća. Morandijevska skromna raskoš jukstaponiranih valjkastih valjkastih volumena razigrana je tipično lesarovskim crnim obrisima, gustim gestualnim nanosima "kloazoniranih" rubova. Delikatni tonaliteti goto¬vo pastelnih raspona kontrastirani su opsesivnim bjelinama, a naglasci crnine pojačani su kompozicionim rješenjem dijagonalnog orijentiranja plohe stola, tako da ugao stola "udara" u donji rub kadra, takoreći prodire izvan vizualno¬ga polja i posebno aktivira naše parceptivne moći. S druge strane, izrazito kružni oblici otvora vaza, čaša i boca kao da prodiru kroz tkivo slike, tvore rupe u sugeriranom planu i nude perspektivu "apstrahiranja predmetnosti".

Lesarove vedute pretežno su panoramske, vodoravne, široke, a na njima su obavezno neke građevine u prirod¬nom ambijentu ravničarskih livada ili morskih obala. Akumulirajući zidove i krovove slikar gotovo uvijek nastoji da ih okruni ponekom vertikalom, najradije okomicom zvonika (barem onog "na preslicu") koji fizičkim protegama daje i stanovitu simboličku, duhovnu dimenziju. Osim toga, pravokutnici i prizme naslikanih kuća perforirani su zvučnim mrljama (prozorskih i vratnih) otvora, čime je naznačena dubina odjeka, udaren pečat prisnog posvajanja plohe. Kad se ortogonalnosti arhitekture pridoda organski ritam raslinja, koloplet krošnji i gradnja, onda se slikarev rukopis može opustiti i razmahati do nezamjenjivog individualnog otiska.

Možda s razumljivom pristranošću, najizrazitije Lesarove domete nalazimo u sredozemnim krajolicima, u motivi-ci koju je ovaj slikar s hrvatskog sjevera pronalazio na svojim jadranskim hodočašćima. Fascinacija Jugom nije, međutim, bitno izmjenila njegovu karakterističnu gamu, rafinirani kolorit apartnih odnosa, te se on nije odao euforiji čistih boja. Ali mediteranska kupka prozirnosti omogućila je Željku Lesaru da uspostavi čvršću ravnotežu konstruk¬tivnog crtovlja i temperamentno nanošenih mrlja pravi sklad kontrastiranih hladnijih i topljivih tonova, pejzaži slikani od Krka do Dubrovnika predstavljaju jamačno vrlo ozbiljnu aktivu autora koji nije iznevjerio obećanja i obveza svoje darovitosti nego je vlastitom putanjom došao do jezgrovite sočnosti znaka i pjevanosti kromatskog višeglasja.

Tonko Maroević