Izložba

Ulja i skulpture u Palači Milesi

Utihe i krijesovi Munira Vejzovića

Uvijek me čudila, katkad pomalo i ljutila, Munirova sklonost da se neprekidno okušava na novim izazovima, da koristi ne samo sve moguće tehnike izraza nego da se također poigrava različitim morfološkim postupcima. Nije mu bilo dovoljno samo crtati svim priručnim sredstvima (olovkom, tušem, sansanguinom, flomasterom, tintom, prešanim ugljenom), raditi grafiku svim znanim alatima i načinima (bakropisom, akvatintom, suhom iglom, da ne govorimo o monotipijama), pripremati sliku najrazličitijim nanosima pigmenta (akvarelom, gvašem, pastelom, uljem na platnu i kartonu), modelirati u gipsu, kombinirati drvo i lijevati u bronzi, nego je gotovo svaki put, ili barem u svakom ciklusu, otvarao nove, problemske, stilske ili oblikovne mogućnosti.

Cijenio sam njegov start suzdržanog intimističkog registra i tonskog građenja oblika, ali ubrzo me iznenadio raskošnim kromatskim vatrometima žive, mrljaste fakture. Jedva sam se naviknuo na njegovo inkliniranje šagalovskoj oniričnosti, a već se ukazivala njegova obuzetost pikasovskim univerzumom. Nije se dugo zadovoljavao odavanjem počasti (hommage) Tintorettu i Rubensu, Tizianu i Velazquezu, nego je istodobno već radio d’ apres, Cezanne i Manet, Delacroix i Watteau, Goya i Degasu. Očigledno je riječ o pravoj potrebi odmjeravanja s drugima, o želji za neposrednim asimiliranjem najdublje i najčišće tradicije slikanja, no svakako i o neobičnoj sposobnosti dokazivanja vještine, pa i o individualnoj darovitosti što se dokazuje čuvanjem jasnog stvaralačkog odmaka od velikog / velikih uzora – a ne o pukoj ropskoj imitaciji predloška.

Morao sam se, pritisnut dokazima, pomiriti s protejskim sklonostima autora, prihvatiti kako je Munir Vejzović na svoj način nomad i anakronist, neomanirist ili postekspresionist. Bez traženja etikete i svrstavanja u neki od tabora, on je takoreći instiktivno uhvatio neke od tendencija što su na planu slikarskog izražavanja dominirale sedamdesetih godina u razdoblju njegova izrazitijeg formiranja, starta u javnosti i stjecanja umjetničkog imena. Bio je možda tradicionalniji i klasičniji od nekih univerzalno najrazvikanijih protagonista te epohe, bio je nesumnjivo istančaniji, senzualniji od većine suputnika i srodnika, ali je stoga bio i slobodniji u kretanju, autentičniji u iskazu, jer ga nije vodila nikakva teorija, niti ga je kakav kritički ili galerijski establišment svrstao u svoju „ergelu“.

Munir Vejzović je nedvojbeno nagonski slikar, dakako i crtač, grafičar, kipar. On prilazi papiru ili platnu, gipsu ili metalnoj ploči bez velikih priprema i jakih preduvjerenja. Jednostavno, želi reagirati na vizualni izazov, na emotivni udar, na poticaj mašte. Iskoristit ću kongenijalnu usporedbu pjesnika Luke Paljetka ispisanu upravo povodom Vejzovića: (…) „svakom od tehnika/ načina on stvara sukladan kavez koji će, pošavši u potragu za tijelom / oblikom, ostvariti svoj cilj, stopiti se, izjedenačiti se s njim (...) „

Doista, kao da doživljaj kreće s jedne strane, a vještina i znanje s druge, pa se susreću u sretnom zagrljaju, u erotskom naponu što nimalo slučajno jest upravo slikareva dominantna tematska preokupacija, prava motivska opsesija.

U Munirovu slučaju usporedba s kavezom nema negativne konotacije, to nije onaj prijeteći kafkijanski kavez koji traži pticu, nego je to sretni instrument neposrednoga reagiranja, oscilogram energetskog kaptiranja, linearna mreža što se organski prilagođava obrisima slućenog, željenog ili čežnjom prizvanog modela. U arkadijama i bakanalijama, u pastoralama i mitološkim fantazijama Vejzović je iskušao registre svojega kolorizma i svoje grafičke virtuoznosti, ostvario je jednu zaokruženu fazu pretežno hedonističkoga i temperamentno posvjedočena predznaka.

Razumije se, nije stao na stečenomu, nego je u krajolicima i vedutama iskazao iznimnu sposobnost suptilnog registriranja atmosfere, ambijenta, a u portretnim skicama potvrdio upravo empatijsku sposobnost tumačenja fizionomijskih i psiholoških svojstava bliskih lica, pretežno srodnika i prijatelja. Ali nije mogao odoljeti ni potrebi da izađe iz konvencionalnih žanrova i zadataka, izloživši se napastima čiste forme i autonomije oblika.

Kroz tri desetljeća stvaranja Vejzović je izgradio već prepoznatljiv opus, bogat raznolikosti ali povezan i u svojim krajnostima. Crvena nit koja spaja inače disparatne sastojke jest mekoća poteza, blagost preljeva, gipkost obrisa, čulnost dodira, neosporna afektivna participacija u svakom djeliću rada. Nakon velike zagrebačke izložbe retrospektivnog karaktera i nakon nekoliko parcijalnih prezentacija, pretežno u inozemnim prostorima, na ovoj splitskoj izložbi predstavlja se ovećim brojem slika, kipova i crteža novijeg datuma.

Da naznačim Munirovu izrazitu polariziranost nadahnuća okrstio sam popratni tekst sintagmon Utihe i krijesovi. Svjestan sam da prvi pojam upućuje na akustička svojstva, a drugi na vizualna, ali podrazumijevam da je učinak slikarstva sinestezijski, a da se rasponi Vejzovićeva aktualnog manifestiranja doživljaja kreću između stišane tonalnosti i jakoga kolorističkoga plamsanja. Slično se očituje i na motivskoj razini, jer su izrazite divergencije između mimetički određenoga portretnoga zadatka („djevojčica“ i „bepo“, također tretirani rafiniranom i blagom paletom uskoga registra) i sasvim slobodno zamišljenje, lirske fantastične kompozicije („Žar ptica“ i „Mjesec u kuću uđe“, naglašene stilizacije i deformacije viđenoga).

Kako bilo, slikar se kreće u amplitudama smirene ateljerske kontemplacije („Slikar i model“,“Žena“)i uzbudljive animalističke evazije („Kokot“,“Konj“), a ništa manje razlike evidentirat ćemo u blagoj ritmizaciji i koherentnoj sugestiji planova („Dva limuna“,“Iberia“) naspram kubizirajuće razlomljenosti i imaginativnog jukstaponiranja elemenata („Terra incognita“,“Krajolik“). A kada je riječ o nježnom pogledu i njegovanom tretmanu pigmenta i nanosa imamo sintezni učinak harmonične ekspresivizacije oblika(„Portret žene“, “Kesteni u cvatu“).

Kao nikad dosad Munir se ovom prilikom prezentira jakom kiparskom dionicom, koja opet reflektira širine i domete njegovih plastičnih poticaja. Koji put je to zatvoreni čist volumen izrazitih antropomorfnih svojstava („ Autoportret“,Jasmina“), a koji put pak apstrahirajuća i plošna sprega melodioznih kontura („Nudo“,“Farfalla“). Sasvim izniman je slučaj „Don Quijotea“, mrežaste strukture, svojevrsnoga“ negativnog reljefa“, sastavljenoga od konopčića i kartončića koji takoreći plešu u praznini.

Lakoći i prozračnosti lirske kompozicije na temu Cervantesova tugaljivoga junaka kontrastira čitav niz masivnih čvrstih torza i aktova, grumenastih zaobljenih nakupina što slave vitalnu tjelesnost. Munir ne zaglađaje i ne tetoši epidermu nego upravo inzistira na elementarnosti i snazi, što se očituje i u naglašenoj taktilnosti hrapave tvari koja kao da priziva sjenu. Od prignutih i zgrčenih figura do uspravljene karijatide, od kompozicije „Žena s janjetom“ pa do „Metamorfoze“, koja varira na temu udova, nalazimo vrlo diferencirane primjere snažne modelacije i senzibiliteta za tešku građu gipsa i , naročito, bronze.

Vejzović u kiparstvu kao da je donekle na tragu Degasa i Matissea, Kraljevića i Picassa, koji su iluzionizam kadra poželjeli povremeno zamijeniti tvarnošću, konkretnošču, težinom skulptularnih oblika. U crtežima, međutim, u stanju je najopuštenije lutati kadrom papira, iskušavati nervaturu vlastite gestualnosti i hvatati asocijativne, pa i podsvjesne tokove fantazije. Nije slučajno, stoga, da u njima prevladavaju erotske maštarije, da nesputana crta otkriva skrivene duboke slojeve bića. I u nepretencioznim skicama, i u malim bilješkama Munir Vejzović svjedoči organičku utemeljenost svoje darovitosti, svježinu i neposrednost svojega pristupa.

Tonko Maroević