Izložba

Izložba Zdravka Đereka

U sfumatu palete

Čudoliko i samosvojno je promišljanje slikarstva u ozračju baršuna laktoznog sfumata palete Zdravka Đereka, slikara u začetku umjetničke zrelosti. Umjetnik plijeni oko – miluje ustreptalu misao, budi slutnju.
Slika slavi misterij nastajanja... postojanja... trajanja.
Zdravko Đerek, školovan je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a potom na prestižnoj akademiji lijepih umjetnosti u Antwerpenu, u Belgiji. Ipak, najviše formalno-strukovno, pa i zanatsko obrazovanje, darovali su mu hramovi europske umjetnosti – muzeji i galerije, glazbene dvorane, pomno odabrana literatura, nadasve poezija i spoznaja oblikovanja osobne likovne misli.
Misao utjelovljuje osebujnu i samosvojnu estetiku, zasnovanu na raslojavanju kadra, kojeg smiraj, tek razdire pirueta anđeoske koreografije.
Umjetnik istražuje čaroliju slike; zakonitosti kompozicije, suživot boja, šapat poteza kista, krik raspukle stijene. Izučava fenomenologiju umjetnosti, filozofiju likovnosti, psiho-slikarske zataje i prožetosti, skrivene kreativno-sociološke uzročnosti... slavi čovjeka, nadasve ženu u cjelovitoj ljepoti bića uronjenog u sferu beskraja, izniklog u Edenu, oplahnutog lazurnim modrim morem.
Dame i muževi, probuđeni su u slutnji oblaka, prkosu stijene, ponekad usađeni poput kipova u imaginarne prostore, ili češće u nebeskoj ophodnji gradova.
Satkao je Zdravko Đerek, gradove u sleđenim plohama, oklesanih kamenih kolonada, lukova, svodova, koji amorfne sive gromade krune ponosom graditeljstva i urbanizma, nalik simfoniji.
Umjetnik, poput nadahnutog dirigenta osluškuje titraj boje i strune kista.
U spomen glazbi, milozvuku melodije tek poneko glazbalo krije pjev smiraja usnule zore – raskoš svijetla.
Bajkovitost slika prožeta je narativnim sadržajima, koji kriju neispjevane pjesme, neisčitane kajde, nedosanjane snove.
Zdravko Đerek, traga za istinom, slavi život, sluti ljubav, nadasve istražuje – lijepo.
Gotovo, renesansnom domišljatosti sklada imaginaciju slike; sklad boje, ponekad je narušen dramatičnim poniranjem u bezdan.
Siva omagljena amorfna kamena masa rađa poetične gradove urasle u epirmu stijene, ili ih ih pak obljubi u toplini zagrljaja, ne bi li se ogledali u plavetnilu mora.
Mora, koje silovito nadire u slikarsku kompoziciju – plavi okna usađena u mizanscenu raspjevanog dramoleta. Detalji su osobite odrednice maštovitog slikara.
Minucioznom površinskom obradom, anatomski iscizeliranim likovima do mikrodetalja, umjetnik slavi prečesto zaboravljen zanat, klanja se starim majstorima, spominje se razigranih dječačkih snova.
U Đerekovom slikarstvu postoji organička međuzavisnost detalja i cjeline.
Nalik mozaičnoj kompoziciji, sastavljenoj od nebrojenih kamenčića, bude osakaćena nestankom, tek jednog.
U suodnosu cjeline i detalja, detalj prerasta u minijaturu, koja crpi tokove života iz cjelovite kompozicije, kao matičnog prebivališta.
Promišljenost detalja, dorečena je do samosvojnosti likovne predodređenosti.
Statue letača, dama i gospode dorađenih su portreta, besprijekorno odjeveni u svevremenske kostime vjekovitih sjećanja. U smiraju pokreta, ili prkosu ljepote, ponekad prizivaju metafizičke asocijacije.
Dorađenošću animalnih i floralnih obličja, zacjelo autor manifestira osobnu filozofiju života, osobnu etiku življenja. Raslojavanjem i dekodiranjem slikarske ideje, neupitna je simbioza glazbe, literature, teatra, pa čak i filma, sljubljenih u raskošu scenskog iskaza zaleđenog u pravokutnom isječku pejsaža.
Umjetnost Zdravka Đereka ponikla je u intelektualnom promišljanju, baštinjena u poeziji nedograđenog vremena, vapaj je zaborava otuđenog slikarskog motiva.
Slikar izranja istinu neopjevane ljepote, prepoznaje sve bonace i sve oluje ovih oceana, skrivene tek u kapi mora – vjekovne tajne pohranjene u bedeme, zvonike, kaskade, davno potonule gradove koji izrastaju u opojnom mirisu plavetnila, ili počinku kažuna.

Ivan Vitez