Izložba

Izložba Dalibora Paraća

PISMO DALIBORU PARAĆU UMJESTO PREDGOVORA

Dragi Dalibore,
Pišući ti ovaj kratki tekst u obliku pisma umjesto predgovora za tvoju izložbu u Splitu u sjeverozapadnoj kuli palače cara Dioklecijana, nadam se da će ova izložba u jeseni 1996. biti najava tvoje u našem gradu dugo očekivane reprezantativne izložbene manifestacije.
Želio bih se ovom prilikom sjetiti onih već davnih dana kad smo pred dvadesetak godina razgovarali o potrebi jedne tvoje veće samostalne izložbe u Galeriji "Forum", koja bi u stvari po prvi put prikazala zagrebačkoj publici antologiju tvojih najkvalitetnijih djela.
Te smo razgovore na tu temu vodili dok sam sa istarskim kiparom i slikarom Josipom Diminićem obilazio njegov zavičaj u želji boljeg upoznavanja te meni u to vrijeme malo poznate hrvatske regije.
Dok sam lutao 1974. diljem kvarnerskih otoka, jedan naš zajednički prijatelj pronašao je moju adresu i tu si mi poslao pošiljku izbora diapozitiva u boji tvojih recentnih slika, koja mi je poslužila kao baza za tekst predgovora za izložbu koja će biti tvoja prva veća samostalna izložba na kojoj će uvodnu riječ izreći tvoj dragi prijatelj i istaknuti hrvatski slikar Ferdinand Kulmer.
U tom sam tekstu nastojao prikazati riječima niz tvojih slika nastalih - kako si mi pričao - na jednom boravku na otoku Braču, a u kojima si ostvario svoju osobnu evokaciju tog našeg jedinstvenog i nama tako bliskog mediteranskog krajolika dovodeći svoju slikarsku viziju do simbola i znaka.
Posebno sam tada bio naglasio nekoliko slika poput "Gaja smokava", "Blagdana", "Svjetlosti u hladu" i još nekih u kojima si na sebi svojstven način ostvario opojna crvenila i žutila, smeđe nijanse i gradacije kao i plave i sive finese kojima si bio protkao ta svoja platna u kojima si sintetizirao krajolik tebi toliko blizak i drag.

Da si svom slikarstvu ostao dosljedan proširivši te motive od spomenutog davnog bračkog ciklusa na čitav krajolik tvoga rodnoga kraja do mosorskih vrleti, nalazeći i otkrivajući uvijek nove komponente i neslućene detalje,uspio si i u najnovije vrijeme 1996. realizirati nove slike koje si nazvao "Jutro", "Svijet u kamenu", "Žute okamine", "Raspukline" i "Kovitlac" potvrđujući istinitost karakterizacije možda najboljeg poznavatelja tvoga djela Ive Šimata Banova, koji te je nadahnuto s pravom u novije doba okarakterizirao ka "slikara slikarstva".

Dugo bi me odvelo pratiti, dragi Dalibore, tvoj razvojni put u pojedinim ciklusima i novim izložbama, ali ne mogu mimoići ona tvoja platna koja si nazvao Ikarima, Panima, Kirkama i Valerijama pokazujući logičnost i trajnost tih tema i motiva koji su mogli nastati samo kod umjetnika rođenog u Solinu, čija je mladost bila provedena u blizini brata Vjeka i u sjeni velikih ličnosti don Frane Bulića i don Lovre Katića. Bilo je stoga logično da kolorist kao ti oživi i interpretira bojom ove mitološke teme dajući specifičnu životnost za umjetnika kojima je Salona bila izvorište i poticaj.

Prateći dalje tvoje djelo ne mogu mimoići tvoj ciklus portreta koje si izlagao 1988. u "Forumu" i medu koje sam - uz drage likove Ferda, Eda i Goranke i drugih prijatelja, imao sreće ući i ja platnom na kome si me prikazao u plavom odijelu pred policama ispunjenim knjigama i na kojoj si me slici najiskrenije i najuspjelije od svih slikara portretirao proniknuvši u moj fizički i duhovni lik, a tu pohvalu izrečenu bez lažne kurtoazije čujem gotovo svaki dan, jer upravo ta slika visi na počasnom mjestu u mom "tinelu".

Radujući se ovoj najnovijoj tvojoj izložbi želim ti zahvaliti što si je priredio u Splitu, koji si uvijek volio, na kamenim zidovima palače velikog cara upravo u vrijeme 1700. obljetnice ovog jedinstvenog grada. Uz iskreni i prijateljski pozdrav.

Tvoj odani Kruno Prijatelj
Split, u jeseni 1996.