Izložba

 

Josip Alebić

Pred više desetljeća Josip Alebić započeo je istraživati skrivene i čudesne krajolike slavonske ravnice koji su se već tada preporučali slutnjama nedokučivosti i željom da se dodirne ono drugo što je stalno skriveno iza opisa, što je nekako već postojalo u duhovnom ozračju. Ne zanemarujući iskustva plejade hrvatskih pejzažista koji su mu prethodili, Alebić je uspio izgraditi autorski prepoznatljiv likovni sustav koji sliku tretira kao „teritorij“ ili vlastito zemljište u kome on i kao slikar i čovjek uređuje svoj „slikarski vrt“. Pomaci u takvom likovnom sustavu nisu se događali naglo, već postupno i profinjeno, u slijedu istraživanja ponajprije strukturalnih elemenata slike. Unatoč množini pravca i izazova koji su se izmjenjivali na likovnoj sceni, Alebić je ostao vjeran svojoj poetici koja je zagovarala sliku i prostore poetiziranih krajolika koji će s vremenom produbljivati zrelost traganja u pravcu daljnjih sažimanja i koncentracije naglašenih ugođaja i atmosfere. Ciklus slika pod zajedničkim nazivom Slavonija s novim poljima suncokreta i motivima slavonske ravnice rezultat su upravo tog približavanja tipičnog i posebnog krajolika, njegove konfiguracije, tragova ljudskih ruku…to više nisu tek realističke opservacije već slobodne impresionističke interpretacije koje završavaju u strogo individualnim rješenjima.
U polja suncokreta Alebić ulazi čučeći da bolje osjeti blizinu roški i zrelih plodova koji su nakon zelenih uzleta požutjeli i osušili se, pod teretom jajastih plodova svinuli svoje stabljike i usvojili boju zemlje iz koje su niknuli. Slikarska površina umrežena je kratkim tamnim linijama koje biljnom svijetu nepreglednog polja suncokreta daju bogatiju strukturu i udahnjuju poetsku notu. I samo nizanje suncokreta, kao i stogova sijena ili loze s grozdovima pred kasnu berbu ili u bijele zimske dane donosi u prvom planu deskriptivnost i kontemplativni senzibilitet autora koja završava sa znakom i u komornosti slike. Alebić nije sklon kolorističkom prasku i ekspanziji doživljaja, njegova slikarska epiderma ne pulsira imaginativnim bujanjem prirode, već je sve prigušeno i podređeno slojevima tamne smeđe game, boje spaljene trave ili jesenjeg lišća, melankoliji nekog skrivenog unutrašnjeg života. Pomno odabranim bojama slikar izražava najintimnije doživljaje prirode i ta neprestana potraga na novim kolorističkim štimungom psihološki je povezana s odabranim motivima, prirodom, osobnom i kolektivnom memorijom. Difuzna osvjetljenja otkrivaju svaki detalj slike, ornamentiku tamnih i svijetlih tonova, odašiljući pripadajuće psihološko i emotivno stanje.
Konačno, kompozicijska rješenja do kojih je Alebić došao nose u sebi nesumnjivo i metaforička značenja, njegovi pejzaži prožeti emocionalnom toplinom nude osjećanje velebnosti, ali i tišine i imanentne tuge tako bliske motivima iz kojih je nastala. Kao da je ovaj vrijedan slikar i pedagog za svoj život cilj stavio ispitivanje složenih stanja duha, orijentirajući se na smireno promatranje i otkrivanje bogatstva nepoznatih detalja. Alebićevo slikarstvo realizira se najviše duhom slike, a taj duh podire iz dubine rodne mu Slavonije, uhodi ga, napada i stalno iznova uznosi.

Tonći Šitin

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski