Izložba

Opatijski kišobrani

Izložba Zlatka Price

Da istaknuti i ugledni suvremeni hrvatski umjetnik Zlatko Prica voli na poseban način Split, dokazom je i činjenica da je četiri puta izlagao u tom gradu predstavljajući vrhunskim djelima ključne etape svoga osebujnog i originalnog likovnog razvojnog puta.
Nakon izložaba u splitskoj Galeriji umjetnina u veljači 1964. i u listopadu 1971. godine slijedile su komorna izložba u organizaciji Galerije Politeo u Etnografskom muzeju 1988. i ova najnovija, koja se ne priređuje slučajno u prvom proljeću velikog jubileja grada u galeriji "Kula" (koju vodi g. Stanko Mrduljaš ) u isto tako intimnim koliko i monumentalnim prostorima sjeverozapadne kule jedinstvene careve palače unutar zidova koje je Split u stvari i nastao.
Posebno sam obradovan da me je Zlatko Prica, s kojim me povezuje dugogodišnje prijateljstvo, pozvao izreći uvodnu riječ na svim tim njegovim splitskim nastupima, kao i da mi je povjerio ugodnu dužnost i čast predstaviti izbor iz njegova opusa u rodnom mu Pečuhu u povodu retrospektivne izložbe i s njom povezane donacije tome gradu u kome je ugledao svjetlo uz Pricu još jedan veliki slikar našega stoljeća Victor Vasarelv.

Kako sam u tim kratkim tekstovima nastojao proniknuti u tako specifičnu i - kolikogod uvijek različitu, toliko ne manje dosljednu - Pricinu slikarsku poruku, ne bih ponavljao svoje ranije izrečene misli o tom klasiku hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, koji je svoj stvaralački profil logično oblikovao od svojih mladenačkih dana nakon zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti te brazilskog i indijskog boravka preko "Samoborskog ciklusa" i onog koji je nazvao "Plodovi zamlje" do "Tarskog ciklusa" i ovog posljednjeg koji je duhovito nazvao "Opatijski kišobrani".

Pricino slikarstvo, kadkad dovedeno do ruba vizionarske apstrakcije, a ipak uvijek vezano sa zavičajnim tlom, pokušao sam na svoj način sintetizirati naročito u pečujskoj uvodnoj riječi, koju sam i sam slušao izgovorenu na mađarskom jeziku, a pretiskana je uz nadahnutu studiju Ive Šimata Banova u katalogu izložbe u galeriji "Gradec" zagrebačkog Muzejsko - galerijskog centra u jeseni 1989. godine.
Ponovio bih jedino misao, da su ključni faktori Pricina slikarskog govora razigrana linija, obojena ploha i na svoj način rješen volumen. Ti se elementi mogu osjetiti i kad originalnim slikarskim izrazom evocira ljude i krajolike voljenog Samobora transponirajući koloritom i stiliziranom formom njegove motive u vedru apotezu svijeta, i kad plod zemlje pretvara u novi metamorfozirani simbol procesa rađanja, cvata i odumiranja univerzuma, i kad sublimira istarskog čovjeka, kamene hridi i raslinje njene obale i osušenu barku u alegoriju duboka podteksta, i kad se u punoj zrelosti posljednjih godina vraća kroz motiv žene s kišobranom u jedan novi senzibilitet s latentnim erotizmom u smionim kompozicijama, na kojima susrećemo rijetku inventivnost kroz uvijek nove "variazioni su un tema" prožete ritmiziranom muzikalnošću oblika.

Od najranijih Pricinih nastupa do "Opatijskih kišobrana" dijeli nas više od četiri decenija u tpku kojih autor nije izgubio ni svoju uvijek prisutnu svježinu, ni svoju osobnost u kompozicionom zahvatu, liniji i boji, ni svoju specifičnost, otkrivajući uvijek nove vizure koje su garancija i svjedočanstvo za neugašene mogućnosti i za buduća očekivana ostvarenja.

Kruno Prijatelj