Izložba

Izložba Maria Šunjića

Naslovi nekih od ovih slika usmjeravaju našu pažnju s jedne strane svijetu i logici cyber svijeta, a s druge strane se poigravaju suvremenim informacijskim tablama, krajputašima. Jedna i druga ambicija se bavi svijetom protoka informacija o kojima je uostalom današnje društvo potpuno ovisno.

Isto tako, ove slike potvrđuju riječi Anaís Nin koja je ustvrdila da ‘’bogati fond simbolizma leži u znanosti. Stari, romantični simboli više ne pristaju našoj stvarnosti.’’ Treći interes MARIJA ŠUNJIĆA, na ovoj njegovoj izložbi, je ciklus najnovijih slika pod zajedničkim naslovom- ‘’Tranzicija’’. Očito, riječ je o društvenoj ali i likovnoj tranziciji. Ove vizualizacije mijenjaju povod. Slike pred vama se rađe upoređuju sa društvenom nego sa usko duhovnom zbiljom. Ne čudi stoga da je slika, opisna slika, na ovim radovima potpuno istisnula znak. Sa slikom emocionalno izbija u prvi plan. One najčešće nisu ili su manje za čitanje od onih ranije nastalih, a ovdje izloženih slika. No vratimo se sada, kako je i red, slikarevim najranijim radovima. Mojim favoritima.

Danas kad je za mnoge video i cyber umjetnost istoznačnica za suvremenu likovnost, osvrnimo se na ovaj slikarev pokušaj oživljavanja tog svijeta uz pomoć malo tradicionalnijeg likovnog medija kakvo je slikarstvo. Interesantno je vidjeti kako slikar fluidni medij, kakav je cyber, pretače u ‘’krutu’’ likovnost. Slikar se u tom postupku služi iskustvima postmoderne. Naučili su nas da je ‘’virtualni realizam’’, a ovdje je o njemu riječ, ‘’generalna strategija umjetnosti postmodernog doba; pandan je virtualnim tehnologijama, računalnim simulacijama, genskim tehnologijama i konstruktivističkim teorijama’’. U realizaciji kohabitacije više različitih medija na jednoj mjestu, u ovom slučaju na jednoj slici, slikar posiže još dublje u likovno iskustvo. Vrača se on čak do početka prošlog stoljeća, do kubističkog razmještaja slike svijeta. Matrica raspada poznatih oblika, pa tako i rastakanja fluidnoga, njegovo je nasljeđe. On protok vizualnog fluida rastavlja pa segmentira na najbolji način, onako kako to primjerice u književnosti radi Celine; sačuvavši privid kontinuiteta i dinamičnosti .

Mnogi prirodnu zbilju na svojim slikama pretvaraju u autentičnu (samo)likovnost. Naravno, pritom prirodna pravila na slici zamjenjuju ona likovna. To je slučaj i sa ovim slikama, međutim ovdje je predložak mjesto prirodne cyber zbilja prebačena u slikarsku stvarnost.

Za razliku od pretvorbe prirodne u likovnu zbilju, ovdje, na ovim slikama, uz sadržaj idu i neka cyber pravila koja su očito kompatibilna, prihvatljiva i slikarskom mediju.

Kada je naš slikar potpuno zaokupljen znakovljem, kao što je to na ovim radovima, on i dalje ostaje slikar jer on te znakove, pored ostalog, doživljava i predočava kao sliku. Ipak, ove su slike, za razliku od onih iz ciklusa ‘’Tranzicija’’, napravljene prije svega za rješavače (likovnih) zagonetki.

Ugodan je način na koji nam ta autorova dvojnost omogućava da se u interpretaciji ovih slika lako prebacimo na emocionalni kod. Na nesvjesnu razinu.

U svakom slučaju, ove slike se, jednom više drugi put manje, i čitaju i doživljavaju. Pred nama je vrlo ugodna i dopadljiva izložba; radovi koji zaokupljaju sve naše senzore. Ove slike i njihov likovni finale, vrhuni iznad zanata u neodređenost sfere koja je stanište umjetnosti.

Andro Filipić