Izložba

Tihomir Lončar-Palača Milesi

Neravnodušan pred motivom. Tihomir Lončar nastoji i uspjeva odgovarajući vizualni napon uložiti u kadar i frakturu svoje slike. Započeli smo sa spominjanjem motiva,jer nezavisno od njegove prepoznatljivosti i izravne motivske transpozicije u pojedinačnu sliku neosporno je da bilježenje započinje doživljajem,vidljivo je kako iza naslikanih oblika stoji sugestija predloška iz prirode ili iz kulture. Dapače,najradije i najbolje se Lončareva ostvarenja gledaju i čitaju kao sinteza organskih i kristaličnih nakupina, odnosno kao suživot plenerskih i muzealnih poticaja,to jest kao slikarstvo svjesno svojih protega i potencijala.

Mladi je slikar započeo na brazdi velike tradicije i s osječajem duga prema dobro komponiranom i skladno uravnoteženom prostoru. U striktno dvomenzionalnim rješenjima poigravao se s iluzijom prodora u ine planove i pozadine, a pogotovo s fikcijom vremenoplovnog prodiranja u neku drugačiju zbilju. Lončarevi «rani radovi» imali su nešto od evokacije starinskoga svijeta i scenografije metafizičkog predznaka.

Ispočetka mu je bilo dovoljno nekoliko temeljnih boja,najčešće zagasitih tonova i tmurnih,nokturalnih ugođaja,ali iznimno rafiniranih registara i sordiniranih amplituda,s tek pokojim prodorom svijetlijih dionica,poput bljeskova,obasjanja ili «lumeggiatura».

Nipošto nije uzaludno proteklo Lončarevo građenje prizora,njegovo uporno kontrapostiranje biomorfnih i arhitektonskih silnica. Stvorio je zapravo koherentan sustav intimističkih krajolika ili dinamiziranih veduta. Vrtovi i dvorišta, raskršća i prikućja, krovovi i pročelja, krošnje i živice urasli su u strogu koordinatnu mrežu jasnih apscisa i ordinata,ali slikar je našao također načina da nadvlada suhoću geometrizma i napast statičnog taloženja zadanih komponenti: svaka je čestica površine nabijena nekom nutarnjom energijom, svaka mrlja isijava vlastitu svjetlost, svaki potez zrači životodajnom pokrenutošću.

Ne samo u određenije figurativnim radovima, nego i na slikama asocijativnog ili aluzivnog karaktera,Tihomir Lončar pokazuje pretežno zanimanje za atmosferu i prožetost cjeline. Kod pejzaža i veduta očigledno je djelovanje vjetra i kiše, zapare ili hladnoće, a kod slobodnijih kompozicija ili semi-apstrakcija jasno se osjeća emanacija temporalnih i temperaturnih uvjeta. Da nema vjetra ne bi stabla na njegovim prizorima bila tako povijena niti bi vršci čempresa bili šiljato upereni na jednu stranu;da nije bilo kiše ne bi obzorja odjekivala tolikom pročišćenošću i elementi u prostoru bili toliko izraziti i prozračni.

Ne govorimo o Lončaru kao ilustratoru ambijenta nego kao o interpretu pojavnosti.
I u slikama dalekim od konkretne motivske pobude (što ne znači da i njegovi krajolici nisu maštanjem prizvani, imaginacijom sastavljeni) nesmanjena je vezanost uz zemaljsko podneblje, uz gravitaciju tla i logiku biljnog rasta. Samo što je u radovima slobodnijeg nadahnuća slikar svoje organske poticaje integrirao izravno u vlastiti rukopis.

I priroda i kultura mogu se prepoznati u izboru dominantne game i u gesti temperamentne reakcije, u prepletu racionalno organiziranih i emotivno nosivih parcela.

Sami naslovi karakterističnih radova svjedoče kako je Lončaru stalo do kreativne reakcije na doba dana i na godišnja doba,kako kromatske dominante i kompozicione rezultante odgovaraju razlikama svjetlosnih i atmosferskih poticaja. Nekoliko vedutnih asocijacija («Reklama», »Predgrađe», »Popodne u gradu», »Sunčev bljesak») dobro dolaze kao korektiv odveć nagonskom prepuštanju,dok prizori pejzažne naravi primjerenije njeguju homogenu strukturu kadra («Zima u vrtu», »Boje jeseni», »Mjesečina», »Jesenje sunce», »Pred sumrak»). Ali neosporna je slikareva potreba i moć ovladavanja vizualnim impulsima, a nimalo nije dvojbena ni novostečena sloboda i sposobnost sumarnog obuhvaćanja doživljenoga, amblematskog reduciranja viđenoga na znak i njegov zuvučni koloristički odjek.

Tonko Maroević