Izložba

Toni Franović-Palača Milesi

Slika u cvatu, slikar u Raju

Boja koja je svjetlo koje je boja… Slikarstvo je, dakako, oduvijek živjelo od boja (zajedno s oblikovanjem kao nerazdvojnim dijelom), ali u novije doba i od raznovrsnih negiranja ili barem izbjegavanja, odnosno mimoilaženja svoje vlastite prirode. Međutim, ako ga promatramo kao medij, ustvrditi nam je kako slikarstvo nipošto nije – premda već ostarjelo - ubogo i slabašno stvorenje. Zapravo, snažno je i stalno iznova pomlađivano onoliko koliko su snažni njegovi privrženici i pobornici iz novih generacija.

Toni Franović je slikar iz obitelji koja ne nastoji ni na koji način nadići ograničenja slikarstva, već ih uporno afirmira i upravo strasno potvrđuje. Primarnu odliku njegovih kompozicija vidim u slobodnoj razradi motiva koje realizira na slikama pojačano osnažene prisutnosti. Posljedica je to oduševljenja pred motivom. Ništa tu alegorijski ili simbolički ne zastupa nekakvu ili nečiju (meta)fizičku odsutnost. Bez i trunka očaja ili kriticizma umjetnik prikazuje maštovit, ali odista neizmaštan svijet (tek jezični paradoks). Svjedoci smo više nego pukoga prihvaćanja zbilje, čovjekova okruženja. Na djelu je povišeno raspoloženje. Nadimlju se oblici, potentnost naprosto pršti poput krošanja u cvatu (taj učestali Franovićev objekt nježne pozornosti, dostojna je metafora njegova dosadašnjeg rada), sad eto na..! očekujemo kako će se u trenutku metamorfoze izroditi novi život. I doista, na platnu sve podjednako intenzivno živi; pozadina nerijetko optički iskače pa ni štafažne figure nipošto nemaju veću važnost usred sveobuhvatno, ali osmotski čvrsto povezanih, pulsirajućih formi napregnutih i bujnih boja. One su često duboke i zasićene (osobito modre i ljubičaste, povremeno i crvene), ali nerijetko i reske ili žestoke (zeleni, narančasti, naravno i crveni tonovi), iznenađujuće neočekivanih sklopova (primjerice, ružičasti ili žuti odsjevi na pozadini sivila) u kojima jukstapozicija kolorističkih vrijednosti nema unaprijed zadanih pravila, već se ravna po kromatskome sluhu slikara što ga vodi od mjesečastih monofonija, preko zimskih te proljetnih dvoglasja do ditirambskih višeglasja sa suncem u zenitu. U svakome slučaju - to ste već shvatili – Tonijeve boje su pune i ispunjavajuće.

Pa ipak, ovakav opis navodi me na oprez. Pogrešno bi bilo zaključiti kako na Franovićevim, kolorizmom tako obilježenim, kompozicijama vlada posvemašnja spontanost i izostanak svakoga reda. Naprotiv, struktura je vidljiva, a radovi ugljenom i pastelom (tušem također) pokazuju tu crtačku osnovu. Takva potka protkala je i slike koje posjeduju jedan specifičan efekt na koji valja skrenuti pozornost. Riječ je, naime, o – uvjetno govoreći - efektu omekšana, gotovo rasplinuta žarišta (svaka bi kristalizacija tome bila sušta suprotnost), neizoštrenosti koja dopušta plavljenje slike bojom (bojama) koja je svjetlo koje je boja…

Svojim radom kao povećalom slikar uveličava prirodnu ljepotu i ostvaruje Raj na Zemlji (i ne isključivo kada djela naziva Edenom). Naravno, u pravu ste, prirodna se ljepota ne može ni uvećati ni umanjiti (druga je stvar što je Hegel davao prednost umjetničkoj ljepoti jer je rezultat ‘kreacije iz duha’), ali doživljaj ljepote doista može. Djelo slikara Tonija Franovića čini upravo to: prenosi nam vlastiti, rekao bih i radosni, doživljaj osnažene prisutnosti svijeta.

Nikola Albaneže