Izložba

 

Eros tamnog sjaja

Izložba Ive Šebalja

Navršilo se punih deset godina otkako je fenomen Šebaljeva slikarstva pod snažnim svjetlom kritike i javnosti, zahvaljujući prvenstveno velikim samostalnim izložbama - onima u Muzejsko galerijskom centru "Gradec" u Zagrebu godine 1988, u Kabinetu grafike HAZU iz fundusa Strossmayerove galerije starih majstora godine 1990, u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu godine 1992, i najposlije onom u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu godine 1995.

Međutim, bilo bi nepravedno ignorirati niz manjih samostalnih izložbi priređenih u istom vremenskom intervalu (u Galeriji Sebastian u Varaždinu, u Galeriji Međunarodnog slavističkog centra u Dubrovniku, i u Muzeju Like u Gospiću, sve održane 1989; u Galeriji Studio "D" u Zagrebu 1994, te u crkvi sv. Jurja u Pagu 1995). Svaka od spomenutih izložbi bila je podjednako važna u tom smislu što su u najvećoj mjeri izlagani radovi koji nisu bili zastupljeni i viđeni na nekoj od prethodnih ili narednih - dakle novi radovi.

Tako je i s ovom u Galeriji "Kula" u Splitu. Radovi dosada nigdje izlagani, nastali u uskom vremenskom periodu 1995-1996. godine. Postavlja se , u najmanju ruku, jedno, uvodno, pitanje, ma koliko se ono na dulju stazu pokazalo prekratko, nebitno i kritički interpretativno nedovoljno produktivno. Uzrok, ili povod, tom načelnom pitanju nezaboravni je doživljaj kolorističke punoće i raskoši, kakav smo ponijeli i trajno zadržali u svijesti s izložbe održane u Domu HDLU u Zagrebu 1995.

Godinu dana prije toga, dakle 1994, ne znajući još ništa o tom snažnom kolorističkom puknuću koje je "drmalo" Šebaljevim slikarstvom već pune dvije godine - našao sam se, nakon dugih mjeseci (pa i godina) ratne more, u umjetnikovu radnom prostoru punom slika koje nisam poznavao, koje su me fascinirale. Dvije su odlike bile osobito prepoznatljive. Jedna od njih bio je prevladavajući tamni ton koji je prožimao većinu ulja, produbljen uznemirujućim crnilima koja se, međutim, nisu doimala pasivno utapajućima u neizdiferenciranoj monokromiji, čiji bi smisao trebalo tražiti u tragičnom osjećanju neposredne stvarnosti i životnom razočaranju, nego aktivno razlučujućima u teško dokučivom složenom kretanju misli i emocija izravno pretopljenih u putanje i udarce kistom, koji potom žive u svoj punoći svoje pikturalne egzistencije, svoje unutarnje i vanjske slobode, svojih međusobnih dodira i elastičnog prostiranja plohama platna. Druga je odlika bila tematskog podrijetla.

Uz uobičajene motive Psa, Slikara, Slikara i modela, prvi put se pojavio i motiv golgotskog Križa. Taj me se krug tamnih slika (kojima pripada i „Korotna zavjesa, vetifa” tamno platno prema kojemu bi se u materijalu tekstila imao izvesti svečani zastor HNK-a u Zagrebu, ali i još neke) veoma dojmio. Na izravno pitanje: "Da li bismo zatamnjenje palete mogli shvatiti kao izraz teške i mračne situacije vremena u kojemu smo živjeli i još uvijek živimo?", Šebalj je odgovorio: "Teško je reći. Navest ću slijedeće: na neki sam se način zasitio kolorizma i zahtijevao sam u sebi drugačiji pravac kretanja, koji bi bio s daleko više intelektualnog naboja." To je interesantno. Kritičar se mora čuvati prebrzih zaključaka i metaforički jednoznačnih asocijacija makar u konačnici bile i točne!Razlozi koji su doveli do zatamnjenosti slike nisu potaknuti vanjskom brutalnošću, bar ih sam umjetnik tako ne vidi i ne doživljava. Kao ni za Drugog svjetskog rata, tako ni sredinom 1991. Šebalj nije htio prihvatiti parabolu o kobasici koja vrijedi više od Shakespearea. Kao prije pedeset godina, tako je i sada morao smoći snage da se u samoći koncentrira na slikarstvo koje ga, zapravo, jedino i zanima. "Dakle, to je čudnovata sprega tih strahota, tih užasa i onog dubokog, naoko egoističnog problema (...), sprega užasa i intimnog problema koji se kod mene ne može više transformirati u priču o sramotama koje doživljavamo, nego se kreće u uskom krugu, uskom jer sam već star pa je moj krug uzak ali postaje temeljniji, kreće se u jednom, ne mogu drugačije reći nego larpurlartističkom krugu" (Razgovori 1990 - 1994, Zagreb 1996, str. 47).

Kad je život najkrhkiji, najupitniji, navire poriv trajnosti. Šebalj gaje slikarski prispodobio dalekim odjekom antičke mitologije, te tijekom 1992-1995. često slika temu (transcendiranu u motiv) Parisova suda, a u naredne dvije godine (1995-1996) u još većem omjeru motiv Erosa i Erotike. Ti su motivi pridošli da usmjere, ili okupe, energije nemira i želje, erotizma. Izvorno značenje riječi "eros", kakvo se susreće u starogrčkim tragedijama, obuhvaća stanje srdžbe, divlje ljubavi i nesavladiva poriva. Iako drugorazredni bog, Eros je za stare Grke bio izraz najdubljih i najjačih sila u ljudskoj naravi. U naše vrijeme eros se javlja u smislu ukupnosti nagona života nasuprot nagonima smrti (Freud), ili kao ono samo nesjvesno artikulirano oko nedostatka (Lacan), ili kao fundamentalni manjak u jednosmjernom, racionalnom, nagnuću zapadne civilizacije (Marcuse), ili kao erotizam u smislu potvrđivanja života čak i u smrti (Bataille).

Nemamo prostora da dublje izvidimo skrivene pravce slikarevih impulsa i kako se oni razrješuju u intenzitetu djela, te ostajemo na početku, tek uz dvije natuknice: Šebaljev Eros i Erotika način su kako on u dramatičnom okružju Slikarstva nadilazi njegove konvencionalne oblike, kako u rasponima svoga poetičkog svjetonazora ruši njegove granice, kako se na platno prenosi i projicira unutrašnje iskustvo preobilja, žestina kreativnog zanosa popraćena, međutim, uvijek tjeskobom i neizvjesnošću. I drugo: Eros je - kako nas izvješćuje Georges Bataille -tragični bog.

Zdenko RUS
 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski