Izložba

Stipe Nobilo-Palača Milesi

Na novim slikama Stipe Nobila i dalje traje sveto ljeto-aestas sacra. Ono je sada nadređeno svemu. Sva ostala godišnja doba, unatoč spretnim mimikrijama, sudjeluju u njemu samo ponekim svojim znakom,tragom,otiskom mimetike, potisnuta u potpovršje slike s dodatnim sjajem koji sada ljeskavo paluca nad orgijanjem Nobilovih boja.

Oko promatrača, i ono svevidno oko, uortačeno s autorovim, prisiljeno je sada na nemir lutanja od jedne do druge hedonističke točke i njene ponude slijedom putanje na kojoj istodobno i raste i dokida se jačina osjetilnih učinaka i dojmova.

Centrifugalni tok Nobilove kolorističke misli, koja mu njegov domaći lokalni krajolik i njegov domaći lokalni kolorit podmeće kao predložak za igru slaganja općeg krajolika, svijeta sa samo jednim godišnjim dobom neba, zemlje, mora i duše, pretvara se u optok kolorističkih ideja, u slagalicu za labirint iz kojeg Nobilo izlaz povremeno nudi pokazom vrata na zidu vrta,smještenih u zlatorez slike ili u samo njeno središte.

Ali ona su zaključana ključem u utrobi nevidljive ptice i ne služe za izlazak nego za povratak u taj vrt iz kojeg ne postoji izgon nego-uzgon.

Stipe Nobilo slika istinu svoje mašte,pretvara je u svijet na koji stvarni svijet njegova zavičaja bespogovorno pristaje podastirući mu bezbroj sugestija za preslagivanja u neprestanoj igri zamjena dijelova za cjelinu, pa tako nastaje puzzle što pomno odabire dio koji će ga dovršiti, uvijek obilježen bojom koja se zato više nigdje neće ponoviti, koja postaje svjetiljka temeljnoga raspoloženja slike.

U svojoj , u biti rusoovskoj potrazi za nepatvorenom prirodom bez prisutnosti čovjeka i njegove neutažive pohlepe, ali ne i bez tragova njegova minulog rada, Stipe Nobilo na novim svojim slikama, obogaćen iskustvom svojih prethodnih slika i slika svojih prethodnika, ponovo okuplja rasparčani i deedenizirani svijet prepuštajući ga radije divljanju njegove florealnosti nego divljanju čovjeka,stavljenog zato u nenazočnost.

Pogled koji je upio žestinu Nobilovih slika ne može više gledati nego na taj način. To je međutim pogled smješten u očište ptice i zajedno s njom svaki se put naglo obrušava s visine i hrli prema širini obzorja što ga zaprema more, more trajnog mira i postojane boje, sveti čuvar Nobilova likovnog svijeta. Baudelaireovski rečeno Nobilovo slikarstvo jest etika primjenjena na stvaralački likovni čin.

Nalik na drevne ekloge, koje su svoj trag ostavile i u memoriji njegove rodne Lumbarde, Stipe Nobilo oblikuje ne samo svijet po mjeri svoje opsesije, ushićenosti i jovijalnošću boja prekrivene sjete, on uobličava i svoje pouke o svijetu i mjestu čovjeka u njemu,ako ga zasluži promjenom navika i ponašanja. To se s čovjekom još nije dogodilo.

Zato Nobilu on nije potreban, ne pripušta ga u svoje ekloge, pruža mu ih tek kao podsjetnik na svijet što ga sve više gubi, nudeći mu ga na zid u punoj snazi eutopije.

Nove slike Stipe Nobila računaju na istost kao na nužni oblik preobrazbe, zatomljujući ono duboko proživljeno obiljem predstavljenog ponavljanjem čvrstih likovnih činjenica istog zanosa i žestine. Svako kretanje na pozornici njegovih slika potpada pod znak diskursa boja koje se manifestiraju kao jasno pismo privida,svjesne zabune, s ciljem da se ponovo stekne mogućnost želje za dijalogom čovjeka i svijeta koji sam sebe čita kao sretnu metaforu.

Luko Paljetak