Izložba

Izložba Michaela Hutha

Prije pet godina predstavio sam slikarstvo Michaela Hutha kao zanimljiv primjer plodnih dvojnosti i svjesnog nomadizma karakterističnog za neomanirističku situaciju na prijelazu stoljeća. Na svojoj splitskoj izložbi 2003. godine on je pokazao radove u kojima je vjernost mediju slikarstva bitno telativizirana sumnjama i pitanjima, što ih je stavljao u naslove svojih radova. „Zašto dalje?“ i „Radije ne bih“ bili su nazivi što su otkrivali svijest o granicama uhodanih postupaka, dapače, skepsu koja je išla i s onu stranu konvencionalnih i tradicionalnih vrlina lijepoga slikanja. Pa ipak, Huth je s vremenom dolazio do znakova i oblika, do površina i struktura iza kojih je mogao stajati, odnosno s kojima se mogao konačno pomiriti. Mnogi su njegovi radovi nastali uz oklijevanja i navraćanja, uz ponavljanja i „pentimente“, da bi tek nakon niza pokušaja došao do rezultata koji neće iznevjeriti dinamizam i dijalektiku živog odnosa, koji neće otonuti u pijesak ravnodušne „dobro spravljene“ površine. Kad sam pisao predgovor za njegovu tadašnju prezentaciju nisam poznavao sve njegove poetične premise, nego sam samo na temelju slika zaključivao o naravi njegova kreativnog ponašanja. Međutim, Michael Huth je u katalogu svoje izložbe iz 2003. unio i nekoliko citata koji jasno svjedoče o radikalizmu njegove pozicije. Pozvao se najprije na Buffeta koji je kazao kako se „slikarstvo ne mora pobrkati s uljudnošću“, zatim na Becketta koji brani stav umjetnika koji je nesposoban da sliku „jer nema ništa za slikati i ničeg čime bi se moglo slikati“, te konačno na Thomasa Bernharda koji ironično tumači iskustvo kako „svaka umjetnost svršava u nespretnosti i u smiješnosti, u smeću povijesti, kao i sve ostalo, no kako mi „moramo upravo ponosito vjerovati u visoku i najvišu umjetnost“, Tonko Maroević