Izložba

Izložba Save Stojkova

HOMMAGE PANONSKOJ RAVNICI Važan doprinos razvoju vojvođanske umjetnosti od druge polovice XX stoljeća do danas dali su, i daju, brojni Somborci, koji su to postali rođenjem ili izborom privremenog, odnosno trajnog boravišta, tako da su njihovi uradci nezaobilazni čimbenici relevantnog prosuđivanja dosega i razvoja vizualne umjetnosti, književnosti i glazbe u Vojvodini. Živjeti u Somboru znači biti u mogućnosti napajati se vrelinom srpanjske omorine i slutiti tišinu dolazećih zima koje obznanjuju praporci gizdavih “sonica” koje jure usnulim sokacima. Taj i takav Sombor desetljećima živi Sava Stojkov, slikar po vokaciji i nježni “trubadur” ravnice, koju s iznimnim pijetetom dotiče i trajno zaustavlja na svojim radovima od ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća do danas. Više od pet desetljeća ovaj slikar sustavno istražuje tehničke mogućnosti i metode izvedbe slika rađenih uljem na raznim podlogama (platno, lesonit, staklo), uporno ostajući u prostoru kojim je nastojao ovladati. Počeci njegova slikarstva u znaku su izučavanja tehnike slikanja uljem na staklu. Odabir slikarske tehnike, podloge i motiva približavaju ga naivnoj umjetnosti, pa otuda i njegova brojna sudjelovanja na izložbama naivne umjetnosti Jugoslavije u zemlji i inozemstvu. Istovremeno priređuje prve samostalne izložbe. Ubrzo nakon slikarskih početaka i ovladavanja tehnologijom slikanja na staklu, Stojkov se ogleda u slikanju portreta za koje, nakon izlaganja na samostalnim i skupnim izložbama, dobiva pozitivne recenzije uvaženih likovnih kritičara Dragoslava Đorđevića i Bele Durancija. Za Stojkova je slikanje portreta poseban izazov jer svakom liku poklanja pijetet – u svakome njegovu liku prepoznaju se povijesni tragovi njihova hoda i hoda njihovih predaka Vojvodinom, tako da je Stojkov to povijesno tragovlje uspio sublimirati u izričaj lika koji izranja iz vojvođanske pitomine i nadvisuje razigranu ravnicu – njome ne gospodari već je grli i miluje. Upravo se u tome čita posebnost njegovih portreta koji uz preciznost tehničke izvedbe izdvajaju Stojkova kao posebnu slikarsku pojavu. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Stojkov nastavlja s istraživanjem slikarske tehnologije, posebno propitujući mogućnosti slikanja na staklu, te nastavlja s istraživanjem portreta i pejzaža – slikarskih vrsta kojima su novi napuci suvremene umjetnosti odredili rubno mjesto, ali će se i dalje formalno zadržati uz muzeje i galerije koji prate, sakupljaju, obrađuju i predstavljaju naivnu umjetnost. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina Savi Stojkovu sve češće stižu pozivi za izlaganje u muzejima i galerijama Europe i drugih kontinenata, tako da se broj samostalnih izložaba bitno povećava, a isto tako i broj radova u muzejskim i privatnim zbirkama. Dijelom zbog zahtjevne izvedbe, dijelom zbog vremenske ograničenosti i specifičnosti stakla kao slikarske podloge, Sava Stojkov nakon devedesetih godina prošloga stoljeća sve rjeđe slika uljem na staklu. Pejzaž je i dalje u žarištu njegova zanimanja, i to ona vrsta pejzaža na kojoj su u centralnom planu vojvođanske potleušice ušuškane u drveta bagrema i niskog cvjetnog raslinja oko njih, ili je to salaš oko kojega je zrelo žito, krstine od žita i obrađeno polje. Taj mu je motiv zanimljiv i u zimskom ugođaju. Analiza dosadašnjeg slikarstva upućuje nas na zaključak da je Sava Stojkov slikar iznimno velike produkcije, te da se njegov slikarski razvoj može pratiti kroz nekoliko razdoblja: od slikarskih početaka do prvih uradaka na staklu, portretno slikarstvo, te novije razdoblje u kojem istražuje krajolik oslobođen detalja koji označavaju ruralni vojvođanski ambijent. U početnoj fazi Stojkov slika kratkim gestualnim potezom, a od slikarskih alata koristi špahtlu. Nanos boje u ovom je razdoblju višeslojan i hrapave teksture. Nakon ovladavanja tehnikom slikanja uljem na staklu, mijenja se i sama tehnološka izvedba rada. Umjesto grubog kista, špahtla i gestualnog nanošenja boje, koriste se tanki kistovi, nanos boje je ujednačen tako da se u završnom (prvom) sloju dobiva ravna tekstura. Recentni radovi, kojima se Stojkov predstavlja hrvatskoj likovnoj publici, izvedeni su tehnikom ulja na platnu, sa motivima ruralne Vojvodine i ambijentalne prirode panonske ravnice. Ljubica Dujmović Kosovac ...Svijet Save Stojkova je svijet njegove Vojvodine i preko tih granica njegovo slikarstvo ne prelazi nikada. To je hermetički zatvoren svijet, savršeno poznat i potpuno istinit. U ovom je svijetu sve prepoznatljivo, karakteristično, motivirano, doživljeno, objašnjeno i autentično... Miodrag Protić svrstao je njegovo slikarstvo u naivni realizam, a ja bih ovoj točnoj atribuciji dodao jedan sitan epitet i nazvao bih ga poetskim naivnim realizmom, jer Stojkov ne verificira samo svoje činjenice, on ih nadahnjuje i poetizira, njegova su djela ispunjena poezijom i melanhonijom njegove Vojvodine, koju on skoro nikada ne zaobilazi na svojim slikama. Kada mu to dopušta kompozicija on, dapače, postavlja vojvođanski pejsaž i kao pozadinu svojim portretima. Melanhonija ove njegove Vojvodine kao da prelazi i na lica njegovih modela, ja ih vidim kao nastavak vojvođanskog pejsaža... Duboko sam uvjeren da vrijeme radi u prilog ovog izuzetnog i velikog slikara. Josip Depolo ...Potrebno je naglasiti činjenicu da je Sava Stojkov, kao jedan od niza naivaca, po svojoj vrijednosti kao slikar ušao u svijet, da je bezbroju samostalnih izložaba na četiri kontinenta pobudio interes vodećih kritičara svijeta, koji su mu dali priznanja za kvalitetu njegovih djela. Sava Stojkov stoji danas kao poznati i priznati umjetnik i predstavnik naive i suvremene likovne umjetnosti u nizu muzeja, galerija i najznačajnijih kolekcija u kulturnim centrima, u zemljama na četiri kontinenta. Činjenica koja prati Savu Stojkova kao priznatog likovnog stvaraoca je bibliografija, sa cijelim nizom prikaza u kojima vodeći kritičari kulturnih centara u zemljama na kontinentima daju i publiciraju kritike, koje su priznanja umjetničkom dometu ovog slikara... Prof. dr.Antun Bauer