Izložba

Izložba Janeza Kneza

Janez Knez je u slaganju ovakve vizualizacije, kakva je ova pred nama, pošao od općenitosti apstraktnog i emocionalnog iskustva suvremene likovnosti. Naravno, on je tu osnovicu provukao kroz svoj filter, koji je, vidjeti ćemo kasnije,u stvari, strogo primijenjeni klasični slog. Želeći u tome pronaći svoju osobnost, on je došao, finom likovnom provedbom, do ruba koji dijeli svjesno od nesvijesnog, odnosno od onog nedefiniranog što čuči u njemu i u svima nama. Mi ne znamo je li on do toga došao svjesno ili ne, ali sigurno je da ga je ruka koja ga je vodila imala simpatije prema njegovom naumu. Ovo nije ‘’umjetnost’’ kako se suvremena likovnost voli predstavljati; to je slikarstvo, pravo slikarstvo; metier i artefakt. Ovi radovi nam ne otkrivaju dokle sežu slikareve nakane, ali znamo da je pred nama sočan prijedlog iz kojeg možemo, kao gledatelji, izvući i zaključke i doživljaj. Konačan dojam je prepušten našoj slobodi pa stoga, u većini slučajeva, i drugačiji nego li ga je smišljao autor. Takvo ostvarenje sigurno je, na ponos autoru, a nama na radost. Ovo je slikarstvo s tajnom u kojoj nema provokativnosti, ali koju gledateljeva znatiželja, ipak, želi otkriti. Međutim, kad pomislimo da smo je dokučili, da smo pronašli matricu i princip koji je odgoneta, pripriječi se pred nama nekakva neobjašnjivost, neko proturječje, nešto što nas ostavlja u neizvjesnosti. Al’ što možemo... čovjek najčešće ne dospije tamo gdje ga vode nego dokle sam sebi dopusti. Neke od ovdje predstavljenih slika vrlo konkretno otkrivaju motive koji interesiraju našeg slikara. To su pretežno krajolici, vedute iz njegovog podneblja. Na nekima od njih, slikareva ruka slobodno prepisuje dojmove koje je oko pokupilo iz prirodne zbilje. Međutim, kada taj motiv, na nekim drugim slikama, iz istog ciklusa, mutira u samolikovnost lirske apstrakcije, tada nam naslovi pomažu locirati, odnosno sugeriraju i ograđuju tu likovnu spekulaciju u vrlo određene motive iz prirodne zbilje. Kompozicija, osnova svakom apstraktnom slogu, u našem slučaju najčešće je građena na suglasju dviju vertikalnih osi koje pokušaju jedinstvenim naumom i surađujući sa horizontalama postići efektnu ravnotežu. Ovo je, dakle, likovnost horizontala i vertikala, što je čini preglednom i jasnom. To kompozicijsko pravilo, međutim, nije nešto čega se slikar zarekao držati pa će tako druge ovdje izložene slike ponuditi strukturu koja vezuje svoja obrazloženja oko centralno grupirane kompozicije, koja sužuje izbor oblika i boja, ali čini sliku lakše čitljivom. Spoznaja znalca, oslonjena na čvrstim mjerilima i dokazima, lako uočava da je sadržaj unutar okvira slike raspoređen tako da se čini kao da su sadržaj i okvir predviđeni jedan za drugoga. Sve, baš sve važno, nalazi se u okviru slike. Svaki smjer dobiva svoju opoziciju; svaki valer, svjetlina, svaka boja svoju protutežu. Sve je ovdje orazloženo. Slikar sve to ovija mekoćom oslonjenom na tonskim vrijednostima nijansi, na harmoniji ali i na obazrivim kontrastima. Sve ove navedene spoznaje određuju slog ovih slika klasičnim. Elegancija kojom je realizirana kompozicija, njena spontanost, predstavlja ove slike kao nešto više od naučenog. Do ovako jasnih vizija i mogućnosti njihovih realizacija mogao je doći samo slikar koji je prevladao u sebi većinu dilema i predrasuda, na način da je na njima učio, da su mu bile kvas, inicijum u kreaciji. Inicijum ali, zna to slikar, ne i dobar vodič provedbi koju je on potom, uzletom u nepoznato, učinio nepredvidljivom. Rezultat je dekorativnost, cilj svakog rasnog slikara, koja nije samo naslada oku, melodija, efektna presvlaka, nego je visoka likovnost; u najplemenitijem smislu. Andro Filipić