Izložba Viktora Šesta
Ove slike pred nama pripadaju, svojim stilskim opredjeljenjem, retro
slikarstvu. To je likovnost kojoj je drag anakronizam, onaj kojeg
ne doživljavamo pejorativno, kako je to uobičajeno kada taj termin
upotrebljavamo u kolokvijalnom jeziku, već kao objedinjenje, stilsko
usmjerenje, likovni trend iz sredine osamdesetih, koji je ”odredio razmišljanja
o nekim segmentima likovne umjetnosti, koji se odnose na
postmodernu svijest o povijesti umjetnosti, na moguće citate”. Taj
trend je okupio autore koji su slikarstvo doživjeli, prihvatili i kreirali u
skladu s tradicionalnom ikonologijom.
Portret, žanr koji se danas smatra potrošenom povijesno umjetničkom
zbiljom, posložen ovako kao na ovim slikama pred nama,
donosi poseban retro štih, koji u pustopoljini suvremene umjetnosti
djeluje neobično; kao osvježenje. Kako sam već negdje drugdje primijetio,
ta likovna lingva vulgaris, taj svakidašnji jezik ulice, kafića, uzbudljiv
je buncek u vegetarijanskom postu suvremene umjetnosti.
Ništa drugačija situacija nije ni sa jezikom oblika na ovim platnima.
Sloboda modernog vremena dozvoljava slikaru da raspoložive raznolike
stilske elemente obgrli, objedini. On, naime, probire u likovnosti
odavno znana stilska iskustva, design, kojim ‘odijeva’ određeni
sadržaj, u ovom slučaju portretirani lik.
Svi radovi koji čine ovu izložbu, slažu se, na kraju, u jedno nevjerojatno
jedinstvo, koje se lako prepoznaje i prihvaća i što je još važnije
koje svlači, sa nas gledaoca, dogmatske naslage kojima smo
svi, htjeli mi to priznati ili ne, opterećeni. Ove nas slike čine sretnim,
jer pred njima spoznajemo da likovnost može tako lako i efektno
funkcionirati; zahvaljujući i slobodama koje dugujemo dvadesetom
stoljeću.
Pred nama je slikarstvo bogata, sočna rječnika, složenog u odavno
znanom slogu. Viktor ŠEST aktualizira stare slikarske recepte po
kojima (vidi ove slike!), cjelina ovisi o dominanti, kojoj je sve drugo
podređeno. Oko uvijek, gledajući sliku, traži oslonac. Uređivačko
organizatorska priroda čovjeka i njegova potreba za redom i preglednošću
oslanja se u predstavljanju i dešifriranju vanjskog svijeta
kroz geometriju.
U takvom duhovnom okolišu naš slikar ne može naći bliskijeg ‘uniformistu’
(onoga koji će točno formulirati njemu drago razmišljanje)
od Cassirera koji je davno otkrio da je umjetnost ’jezik osjećajnih
oblika’ a ne pojmova.
Slikar, naime, likovnu zbilju oblikuje formama i tonovima koji su dio
prirodne zbilje, točnije, našeg kulturološkog okoliša i koja mu služi
kao povod. Međutim, on ih potom slaže, primjenjuje i nudi po pravilima
koja vrijede samo za ove slike pred nama. Još točnije, svaka
se ovdje izložena slika najbolje osjeća u samo za nju improviziranom
stilskom okolišu.
Recepcijski kontekst složen je za zahtjevnijeg gledatelja; za onoga
s ‘odraslim okom.’
U provedbi tog svog vjerovanja, točnije, uvjerenja, naš se slikar drži
znanih naputaka, propisa, ugovorenih znakova, simbola, gramatike
samo dok ne stekne stabilnost koja mu omogućuje sigurnost u
uzletu u nepoznato; u nepredvidljivo.
Radovi pred vama su sazrijevanje onoga što se dalo naslutiti od
samog početka.
Pritom mu način na koji razmišlja i kako osjeća, omogućuje da se
igra, spajajući moderno sa tradicionalnim.
Vođeni Freudovom natuknicom, mi gledaoci osjećamo da je u njima,
u ovim slikama, svoje prste, prije slikara, imao pjesnik.
Andro Filipić