Izložba

Izložba Ivana Branka Imrovića

Bilo bi se zanimljivo odmah zaustaviti na naslovima ovih skulptura Ivana Branka Imrovića budući da oni ukazuju na nešto neobično; zapravo sugeriraju da se Imrović uhvatio u koštac sa temama koje se ‘ne preporučaju kiparima’. Naslov obavezuje, usmjerava i integralni je dio likovnog uobličavanja. Poštujući to pravilo naš asocijativni pretraživač nas usmjerava na ovim skulpturama užoj i široj prispodobi mora i prirode. Povijesti umjetnosti nas je navikla da od kipara očekujemo da oni te globalne teme rješavaju kroz personifikaciju, pars pro toto ili, pak, gotovo potpunom stilizacijom; odnosno jezikom apstrakcije. Naš kipar se odlučuje na malu reviziju u kojoj ima elemenata jednog i drugog iskustva. Mala poteškoća u tom rekognosciranju se pojavljuje kad shvatimo da se ove skulpture lakše otvaraju ruci, taktilnome, nego vizualnome. Ne može se reći da one ne pričaju priču, ali ona je u drugom planu. Međutim, bila u drugom planu ili ne, ona je tu i o njoj treba voditi računa, jednako kao i o enigmatskim asocijativnim nervaturama koje emitiraju ove skulpture. Ekstrat razmišljanja o ovom likovnjaku usmjerava nas da našeg kipara doživljavamo kao onoga kojeg umjesto prirode interesira prije svega unutarnja, kiparska struktura. Pred nama je značenska sfinga, na koju izabranom impostacijom, indirektno upućuje i kipar. Naime, primijetit’ ćete da su mnoge ovdje izložene skulpture svojim slogom prefiguracija sfinge. Očito, ne bez razloga. Likovnog i narativnog. Prvi dojam nam otkriva da se, na ovim skulpturama, oblik teško probija na površinu iz primarne amorfije grumena gline. Što više, artificijelnost kiparskog sloga obliku prepušta samo konstruktivnu ulogu. Mene rezultat asocira na neku konkretnu formu prelivenu valom. Da bi gledatelj ušao u otajstvo ovih radova, on mora izvući iz dubine svog bića, iz nesvjesnoga i potisnutoga , receptivni instrument uz pomoć kojeg će lako apsolvirati kabanicu apstraktne matrice, koja je nalegla preko svakog oblika, na ovim skulpturama. Kipar ovdje ‘napušta polje realne predodžbe i uranja u svijet samog vitaliteta forme’ - kako bi u ovakvim prilikama primijetila Mladenka Šolman. One su najprije slike svijesti, stoga ne čudi da je oblik na ovim radovima manje fizika a više metafizika. Zato je vrlo važan, za ovaj delikatan posao uobličenja nekiparske teme, njegov simbolički rekvizitarij, koji iz drugog plana, na svoj način, određuje ove izloške pred nama. Ovdje nije riječ o traženju nove forme već o osmišljavanju forme novom ulogom, kako bi se olakšala realizacija skulptura čija tema baš i nije uobičajna. Ove plastike se propinju do granice integralnog volumena, ali je, ipak, nikad ne prelaze. Sloboda, očita na ovim radovima, svrstava ih među one čiji sadržaj nije ‘sabran u jednoj površinskoj slici’ (Hans Hildebrant). Ove skulpture doživljavamo integralno samo ako ih sagledavamo sa svih strana; u prostoru. Pritom je gledateljeva pažnja, kako smo već primijetili, zaokupljena prije svega taktilnim pa tek onda vizualnim..S druge strane, skulptorove madone tipa ‘stella maris’ , iskazuju kiparev interesa za proporcije, harmoniju, vanjsku ekspresiju, jednom riječju za ‘starom meštrijom’, zaronivši tako u duboko skulptorsko iskustvo povijesti umjetnosti. Ove Imrovićeve skulpture zadovoljavaju npr. kriterije koje H.Moore tražio od svojih skulptura .Da mu budu lijepe kako bi se dopale gledatelju. Ali i da kroz snagu izričaja iskažu spiritualni vitalitet. Sve to, po Mooru, bi trebalo postići tretirajući materijal kao medij. Recepti potpuno primjenjivi na ove skulpture. Zar se naš kipar radeći u glini ne ponaša po pravilima tog medija. Napuštajući na taj način suvremene kiparske navike postiže povećanu vjerodostojnost. Međutim, naš kipar ne ostaje samo na tome. Tek smo se navikli na relativno lako iščitavanje ovih plastika on nudi ‘Modeliranje mora IX’ rad proistekao iz znatiželje i nekog urođenog inata poradi kojeg moramo osmisliti, novu, drugačiju likovnu matricu. Andro Filipić